Smatrate li sebe sadistom?
Niti ja.
No eto imam osjećaj da je tih i takvih ljudi sve više i više.
A kladim se da je svatko bar jednom u svom životu osjetio «ljepotu» sadističkog odnosa.
«Sadizam je neprirodno (spolno) ponašanje gdje se (spolno) zadovoljstvo postiže nanošenjem boli drugoj osobi (npr. bičevanjem ili ponižavanjem). Riječ je nastala po markizu de Sadeu, razuzdanom psihopatu i piscu romana.»
E sad, ovo je jedna od definicija. I «sadiste» koji spadaju pod gornje objašnjenje, žalim, jer ih smatram bolesnima.
No ja ciljam na jednu drugu vrstu sadizma.
Moralnu.
Da objasnim,
To je ona vrsta sadizma koju možete osjetiti od svojih pretpostavljenih, ili od osoba koje Vam nekada za nešto u životu, trebaju, osobe o kojima u određenim situacija na neki način ovisite.. I te osobe to znaju, ali pokvareno koristeći svoj položaj, kompetenciju, znanje ili sl..se u takvim situacijama ponašaju poput sadista.
Vaše koprcanje njima imponira i hrani ih.
I na kraju krajeva, obično, oni vama i pomognu, naprave ono što ste ih tražili, pitali, ili molili..Ali prije toga se debelo nahrane vašim živcima, i (ne)strpljenjem.
Oni tako funkcioniraju.
I dobro se osjećaju radi toga.
Nemaju grižnju savjesti, ne sekiraju se, mirno i zadovoljno spavaju, a da im u snove ne dolaze oni «jadnici» koje su taj dan ponizili, iznervirali, izludili.
Kako je to moguće?
I sama se pitam kako netko može biti toliki «debelokožac»?
Bila sam u prilici u nekoliko navrata , isprovocirana nečijim ponašanjem, iskoristiti svoj položaj, pa reagirati onako kako u biti nikada ne reagiram.
Prosuti malo vatre iz mojih usta po nekome tko je to vjerojatno i zaslužio. No nikada radi toga nisam osjećala trijumf. Dapače, da se to može nekako izmjeriti, sigurno bi taj moj osjećaj jada bio na puno višoj razini od onoga te osobe...
Takve situacije nastojala sam što brže riješiti.
Meni je to liječenje kompleksa.
Poniziti nekoga tko ti ne može