(1992.)
pada cvijeće s neba, i vatrene kugle
bombe kao da izrastaju iz zemljine dubine
čak i pjesme kraja na tren su se čule
u očaju glasova iz stravične tišine
a nekada su tu rasle divne djevojke
i dječaci koji su im željeli zaviriti u san
i žito je raslo uz vesele mladalačke usklike
žnjelo se orno i pjesmom se ispunjavao dan
a sada samo rat ubire žrtve svoje
granate oru sijući smrt i zovući u boj
metci za nevine živote više se ni ne broje
jedan je dovoljan da sruši san o dvijetisućitoj
što još onda da želim osim mirnog sna
pa da čekam da završi ovo zlo puno ludila
ni opijanje nije isto u ova luda vremena
ne donosi zaborav jer ura s pijeskom se razbila
zemlja gori u duši, nemirana polja cvile
pod udarom topova i čizmama umornih vojnika
hoće li na kraju svega samo glumiti civile
ili će vječno biti osuđeni na život ratnika
još jučer su samo sanjali o bogatstvu i sreći
o životu kao izmišljenoj igri s kompjutora
sanjali da vole život i da imaju kome to reći
uživajući u pogledu na slobodu sa svoga prozora
a sada im nadzvučni avion nadglasava misli
čovjek pada u blato i od njega ostaje samo broj
svu su mu prošlost u tom jednom trenu stisli
jedan je metak srušio san o dvijetisućitoj
Post je objavljen 06.03.2008. u 10:59 sati.