Marketing
kuća lutaka
Nismo li i mi samo dvije siluete koje lutaju svijetom vođene svoji idealima, željama i snovima?! Nismo li sačinjeni od poraza i pobjeda?! Vlastitih i tuđih.
Nemamo li svi bolje i lošije dane, sretne i one manje sretne datume?! Ili smo samo lutke na koncu vođene rukom jačega?!
Neki dani nisu tu da se pamte. Neke datume treba zaboraviti. Nekih godina se ne sjećam.
Postajemo li grabežljivci gledajući kako netko uzima naše? Osjetimo li tek tada najveću ljubav, onu za koju možda nismo ni znali da je imamo?! Jesmo li ponekad spremni izgubiti svijet i tlo pod nogama?!
Imamo li pravo na neke stvari, na neke događaje?! Imamo li obraza priznati istinu i pogledati u oči?!
Kratko si bio sve, a još kraće nešto. Nikada značajan.
I ne mogu da se u trenucima poput ovoga ne sjetim nje. Sjećam se svega, a nekoliko je godina prošlo. Nekoliko ljeta, nekoliko Božića. Flashback.
Sreća i euforija. Suze i depresija. Svega se sjećam. I trenutaka. Početka i kraja. Ako je ijedno od toga uopće ikada i postojalo.
Veže nas...
I voljela bi da zna. Da zapjevamo „tu noć kad si se udavala“, i da zaboravimo. Baš kao onda.
I fali mi na neki način... Voljela sam je i mrzila. Ovisi u kojem periodu života. Ovisi koji je bio mjesec i koje godišnje doba.
Voljela me i mrzila...
...
I ne bojim se juga, ne bojim se bure. Ni nekih novih dana. Jer samo smo ljudi..
Grabežljivci ili kukavice, nije bitno. U datom trenutku moramo nešto postati.
I neću se zakleti da nismo samo lutke na koncu...
Zvijeri, fališ u trenucima poput ovoga....
Post je objavljen 05.03.2008. u 23:18 sati.