Dragi moj Wormwood!
Tako! Tvoj čovjek se zaljubio — i to na najgori način na koji se to moglo dogoditi — u djevojku o kojoj mi nisi rekao ni riječi u svom izvještaju. Možda te zanima da je mali nesporazum s tajnom policijom zbog nekih mojih nepromišljenih opaski u pismima, a koje si ti smatrao potrebnim razbubati, opet u potpunosti izglađen. Ako si računao s tim da ćeš sebi osigurati moje usluge, grdno si se prevario. Morat ćeš za to činiti pokoru, kao i za sve svoje druge ludosti. U prilogu ti šaljem jednu upravo objavljenu knjižicu o novom popravnom domu za nesposobne napasnike. Bogato je ilustrirana i nećeš naći u njoj ni jednu dosadnu stranicu.
Pogledao sam dosje te djevojke i zgrozio sam se nad onim što sam našao. Ona nije samo kršćanka nego kršćanka najgore vrste — odvratna, podla, podrugljiva, stidljiva, jednostavna, kao miš, vodenasta, beznačajna, djevičanska, ženskica »luk i voda«. Mala beštija. Tjera me na povraćanje. Ona smrdi i furi kroz svaku stranicu dosjea. Smrdi na redovnicu. Tjera me u ludilo kako se svijet pokvario. U dobra stara vremena ona bi bila upravo za arenu. Zato je ta vrsta i stvorena. Ne zato što bi i tamo mnogo koristila, ne! Ona je dvolična mala varalica (poznam ja tu vrstu), koja izgleda kao da će pasti u nesvijest kad vidi kap krvi, a onda umire sa smiješkom. Lažljivica u svakom pogledu! Izgleda kao da se ni maslac u njezinim ustima ne bi istopio, a ipak posjeduje smisao za jaku podrugljivu šalu. Pripada vrsti stvorova koji čak mene smatraju smiješnim! Prljava, neukusna mala pudlica — pa ipak spremna pasti u ruke klipanu kao i svaka druga od tih beštija. Zašto je Neprijatelj ne prokune za to, kad mu je toliko stalo do djevičanstva, umjesto što samo promatra cereći se?
U srcu Neprijatelj je hedonist. Svi njegovi postovi i bdjenja i lomače i križevi samo su fasada. Ili su samo poput pjene na morskoj obali. A tamo na morskoj pučini, na njegovom moru, tamo je radost i više nego radost. On to ne skriva; u njegovoj desnoj ruci su »radosti bez kraja«. Uh! Mislim da on nema ni najmanju slutnju o onoj velikoj i uzvišenoj tajni do koje se mi dižemo u bijednom gledanju. On je prost, Wormwood. Ima malograđanska shvaćanja. Napunio je svoj svijet radostima svake vrste. Ljudi se tijekom dana bave tolikim stvarima, za koje se on ni najmanje ne brine — spavanje, pranje, jelo, piće, vođenje ljubavi, igranje, molitva, rad. Sve se mora najprije iskriviti prije nego za nas može biti od bilo kakve koristi. Mi se moramo boriti pod krvavo otežanim okolnostima. Ništa nije po prirodi na našoj strani.
(Tebe to ne ispričava. S tobom ću još obračunati. Ti si me uvijek mrzio i, kad si se osjećao sigurnim, prema meni si se uvijek bezobrazno ponašao.)
Naravno da će se on upoznati i s obitelji te djevojke i cijelom njezinom rodbinom. Zar ti stvarno nisi mogao vidjeti da je upravo kuća u kojoj ona stanuje mjesto koje on nikada nije smio upoznati? Cijeli kraj je natopljen onim smrtnim mirisom. Čak ga i vrtlar, koji tek pet godina službuje u toj kući, počinje širiti. I gosti, koji tamo borave samo za vikend, odnose sa sobom nešto od tog zlog mirisa. I pas i mačka su već njime okuženi. A kuća je prožeta nedostupnom tajnom. Posve smo sigurni (to je jedno od temeljnih načela) da svaki član obitelji na neki način izvlači kapital od drugoga — ali ne možemo pronaći kako. Oni tajnu, što stoji pod prividom nesebične ljubavi, čuvaju jednako ljubomorno kao i sam Neprijatelj. Cijela kuća i vrt su jedinstveno poprište najveće neobuzdanosti. Ima odvratne sličnosti s opisom što ga je jedan ljudski pisac dao o nebu: »područje gdje je sve samo život, i stoga sve što nije glazba samo je šutnja«!
Glazba i šutnja — kako mrzim to oboje! Kako bismo morali biti zahvalni što od vremena, kad je naš Otac stupio u pakao (to je doduše tako davno da bi ljudi mogli brojiti u godinama svjetlosti), ni jedan kvadratni centimetar paklenog prostora i ni jedna minuta paklenog vremena nije bila izručena tim dvjema odvratnim silama, nego je sve ispunjeno bukom: buka, velika dinamika, čujni izraz svega što je veselo, nemilosrdno i muževno — buka koja nas jedina štiti od glupih napada slabosti, od sumnjičavih grižnji savjesti i od nemogućih želja! Mi ćemo na koncu cijeli svemir pretvoriti u buku. Što se tiče zemlje, već smo u tom smislu dobrano napredovali. Nebeske melodije i tišina bit će na koncu poraženi: no ja priznajem da još ni iz daleka nismo dosta bučni. Ali naše istraživanje napreduje. U međuvremenu, ti sitni, odvratni i...
(Ovdje se rukopis prekida i pisanje se nastavlja drugom rukom.)
U vrućini pisanja otkrivam da sam iz nepažnje dopustio da poprimim lik velike stonoge. Zbog toga diktiram ostatak ovog pisma svom tajniku. Sad, kad je preobrazba završena, prepoznajem je kao privremenu pojavu. Neke glasine o tom već su doprle i do ljudi. Bezvezni opis o tome javlja se u djelima nekih pjesnika, kao i Miltona, sa smiješnom napomenom da je ta promjena oblika »kazna« kojom nas je udario Neprijatelj. Jedan suvremeni pisac — netko imenom Pshaw ili tako nekako — ipak je shvatio istinu. Preobrazba se događa iznutra i predstavlja veličanstveno očitovanje one životne snage koju bi obožavao naš Otac kad bi obožavao bilo što osim sebe. U svom sadašnjem obliku čeznem više nego ikad da te vidim i zagrlim u nerazdvojni zagrljaj.
(Potpisan) TOADPIPE
Za njegovu ponovno duboku uzvišenost, podsekretara Screwtapea, T. E., B. S., itd.
(C.S.Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem)
Post je objavljen 05.03.2008. u 19:50 sati.