sinoc u nevjerici gledam vijesti...djecak se zapalio..veceras zadnje vijesti...djevojcica se objesila...
odem u sobu i gledam moje nestasne tinejdzere...spavaju..sjednem kraj njih i mislim se pa sto bi to moglo natjerat njih da dignu ruku na sebe...bi li ja primjetila promjenu u ponasanju..bi li uspjela na vrijeme reagirat..ne znam...u jednom momentu cini mi se da znam svaku njihovu misao no u drugom kao da su stranci...reagiraju na nacin na koji nisam navikla..jer to su te godine...
krenula je i prica o pokretu emo...iskreno ne vjerujem da je to razlog sve cescih samoubojstava...svi smo mi u tom razdoblju svog zivota pripadali nekoj skupini...imali potrebu bit prihvaceni od drustva...bit svi isti...al opet svaki od nas je jedinstven i u istoj situaciji necemo isto reagirat...
sinoc sam malo razgovarala sa svojima o ovome...sutra cu opet...i ne znam da li potencirat pricu o svemu tome s djecom ili ne...pripremila sam se i to jaako dobro na razgovore o alkoholu, drogi, sexu...al o samoubojstvima bas i ne...a imam potrebu saznat njihovo misljenje...i reci im da ih volim najvise na svijetu...
jebeno vrijeme za odrastanje nema sto..
Post je objavljen 05.03.2008. u 01:17 sati.