Marketing
ŽIVOTE JEBOTE... USPORI MALO!
Nisam zauvijek nestala i ne, niste me zaboravili znam... Koliko neispričanih priča je ostalo u ovoj maloj prošlosti dok sam bila na nekom drugom mjestu u nekom drugom ludilu. Možda sam baš zbog zanemarivanja bloga, svojih vlastitih misli i neke druge sfere samo meni poznate, postala depresivnija... Možda je to samo bio početak jednog novog poglvalja, kada sam trebala neke stvari posjesti na svoje mjesti i vratiti se baš sad... Uvik kažem: sve se u životu događa s razlogom, samo treba iz svega izvući pozitivno. Sve i svako je crno-bijelo...
Malo sam putovala... Paris za Novu godinu, 5 dana, vidila skoro sve što sam mogla, ljubovala sa dragim, dobila upalu nogu i gripu i nisam se zadnji dan popela na eiffel, ALI bila je veeeelika zima i veeeelika magla, pa penjanje i nije baš bilo neka vau opcija :) . U drugom mjesecu sam završila u Zagrebu, došo i Princ i nas dvoje zapalili za Osijek, pa Sarajevo... zanimljiva tura, vidjela sam malog polu slavonca Roka, krenula u Sarajevo, pojela ručak u Slavonskom šamcu (čitaj: Bogu iza nogu), poslikavala 3 od 1000 đamija, Bože pa ti Muslimani se samo mole po cijele dane ili nemaju pametnijeg posla od građenja đamija???? No dobro, došla u Sarajevo, prošetala Baščaršijom, pojela burek i jogurt i zapila se na REMORKERU!!! Jeeeeeeeeeeee, propustila sam ih u Splitu, ali nađoh ih u Sarajevu! Tribute to Balašević do ranojutarnjih sati u sarajevskom disco baru.
Vikend nakon proputovanja odlazimo na Hvar... Na poklon od direktora zbog dobro odrađenog zadatka dobila sam prije par mjeseci vikend u Adriani na Hvaru (spa hotel, jedan od članica Luxury hotels of the world) i odvela sam dragog u Hvar... Apartman s Jacuzzijem na katu sa saunom, masažama, teretanom, bazen je kat poviše :) ... Bilo je mmmmmmmmmmmmmm, ne bih dalje komentirala.
U međuvremenu sam na poslu dobila povišicu u 12. mjesec, i sve je nekako bilo kako treba biti... Ali ne možeš imati sve. Barem ne neko vrijeme dok ne pronađeš svijetlu stranu situacije koja te snađe nespremnoga.
Naslutila sam, iako je bilo očito a ja sam vjerovala do zadnje kapi volje, da s firmom nije baš sve kako treba. Nismo napravili ništa posljednje dvije godine od kada postojimo čime bi se mogla ponositi, a što se od nas itekako očekivalo. Krivce ne bih imenovala, a ni razloge ne bih istraživala. Žao mi je, mogli smo. Ali kao što već jednom rekoh, sve se u životu događa s razlogom. Međutim povišicom i lijepim rječima kupljene su moje slutnje. Zaboravih da mi se učinilo da nešto ne valja. Dok mi nisu rekli... 15.02.
"Nije još kao definitivno, ali najvjerovatnije zatvaramo ured i selimo u Zagreb. Vama nudimo novi ugovor, stipendiju i drugu poziciju (prema želji)..."
Zvuči jebeno jel da?
Šokirana i sjebana do boli, 10 dana nisam znala di sam ni šta mi se događa... Zaljubila sam se, znate i sami... Tu je moj Princ koji ne želi i nema što raditi u Zagrebu... Tu je moja majka... Tu su mi prijatelji, mačke, sunce, more, stan, mir... Dobar je Zagreb, ali Split je bolji! I mi možemo i ovdje živjeti i uspjeti, ja sam u to dugo uvjerena. Svašta mi se motalo po glavi, svakakve kombinacije, sad ne bih sve niti znala ponovit... Prošlo je 20 dana od razgovora s direktorom. Ništa novo od tada nisam čula, nitko i dalje s nikim ne komunicira o važnim stvarima, samo ja lajem okolo s kolegama i razglabam jeli to kraj ili početak kraja i što nas može spasiti.
Nakon 20 dana skoro jednoglasno zaključujemo: Vrijeme je da se krene.
Ne znam za njih ostale, dvoje bi trebalo selit u Zagreb od kojih jedan sigurno ide. Jedna će dobiti otkaz, jedan će na Hvar u drugi odjel, a oni u Zagrebu ne znaju šta ih je snašlo... Ali ja?
Ja odlazim... U nove pobjede, na nove izazove. Ne mogu ja moj dragi direktore čekati da netko od gore odluči o mojoj sudbini. Ne mogu gledati kako se novci uludo bacaju, a meni zatvarate ured kojeg sam doslovno sama stvorila sa svojih 10 prstiju i nečijim novcima, a sukladno onome: Your wish is my command. Što god ste poželjeli ste dobili, a ja? Ja sam dobila Zagreb... A tamo ću šta? Zaboravih spomenut da je dotični na putu od 5 radnih dana - 4 (van Hrvatske), i da sa mnom uopće ne komunicira a ja sam kao osobna asistentica... Možda sebi samoj... Ja jednostavno nemam volje ni želje izmišljati posao oko sebe, odustajem...
Ne biste vjerovali, odlučila sam to prošli tjedan. Obavila već 2 razgovora, čekaju me još tri (od toga su najmanje 2 sigurne ponude)... Nisam ni znala da me ljudi žele u svom timu... Sad znam, SVE SE U ŽIVOTU DOGAĐA S RAZLOGOM.
Moja je veza bila u laganoj... nazovimo to krizom. Nije se znalo odma idem li ja ili ne, ostajem li i di... Sve kombinacije su bile otvorene i naši su planovi o zajedničkom životu pali u drugi plan. Postali su relativni i nedorečeni. Postali smo razdražljivi i tužni a da nismo znali što će se dogodit i što će moja mala glavice odlučiti. U svemu tome, još smo se više zavoljeli, još smo se više željeli jer smo se bojali da ćemo se izgubiti u vremenu, ako odem u metropolu. Bilo je neminovno da bismo puno toga stavili na kocku. Samo eto nisam bila sigurna u sebe, nisam znala koliko će mi trebat za novi posao...
A trebalo mi je samo 10 dana.
Zato ljudi pokrenimo se, nema stajanja, vrijeme ne čeka da se pokrenemo, život juri i ne obazire se na naše nemoguće želje i prohtjeve, zgrabi što možeš jer će ti biti kasno kasnije.
Falilo mi je ovo znate. Puno ste mi falili. Nisam bila ni svjesna. Falile su mi vlastite rečenice okupljne u jednu misao.
Riba is back: To be continued.
U razdjeljak vas ljubim svom snagom srca svog!
Post je objavljen 04.03.2008. u 22:14 sati.