Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/crymeariver

Marketing

2nd chance...

Evo ljudi, da i ja neš dugo natipkam... ako vam se ne svidja krivite Ivanu, ona me je natjerala da ga objavim... a ako vam se ne da ovoliko čitat bar mi ostavite komm... pussa

«Aha,za 5 min sam dolje, nemoj da te čekam. Pusa» tipkala mu je. Navlačeći svoju smeđu jaketu i rukom pomičući kosu mislila je na njega i kako je opet čeka… On se nije bunio već je samo stajao dolje i čekao je sa smiješkom na licu… «Ej mala, napokon» i poljubio je...i ona se ponovno rastopila… svaki njegov poljubac i zagrljaj je u njoj budio ono najljepše, ono najnježnije… voljela ga je kao nikoga do sad a i on nju. Već su dosta dugo bili skupa ali strast nije jenjavala, već je svakim danom bila sve veća i jača. Šetali su po plaži držeći se za ruke i nešto se smijali… Pričali su o svemu i nikad nisu imali nikakve tajne… Sjeli su na neku klupicu na kraju plaže. Ta je klupica bila njihovo utočište, tu su proživjeli njihove najbolje i najljepše trenutke … Ali ni oni nisu iznimka, i oni su imali svojih loših dana, ali sve se to s vremenom sredilo… Pričali su od nadolazećim praznicima, koji za njih i nisu bili tako dobri… Zašto? Zato jer on ide s roditeljima na skijanje a ona ostaje kući… Pokušao je iz sve svoje snage oduprijeti se tim praznicima, ali nije uspio. U ovom slučaju su roditelji pobijedili. Zato su sad, par dana prije njegovog odlaska, provodili svaki slobodni trenutak zajedno. Nakon nekog vremena su ustali i krenuli prema gradu… Ona je morala kući a on ju je kao i uvijek pratio… ispred ju je poljubio i otišao… Ona je neko vrijeme samo stala i gledala za njim… Kroz glavu joj je prolazilo kako je sretna s njim i kako to ništa ne može upropastiti. Došla je kući, večerala, otuširala se i krenula čitati nešto prije nego zaspi… mobitel joj je zavibrirao i vidjela je njegovu poruku «Lijepo spavaj ljubavi… volim te puno i mislim na tebe…tvoj mali»…spustila je knjigu i zaspala tako lijepo… kad se ujutro probudila bila je cijela uznemirena od snova koje je sanjala. Sanjala je da su se na svijet spustili crni oblaci, da pada crna kiša, da je sve crno.. izgledalo je kao da je za tren smak svijeta… brzo je zaboravila te snove, ali kao da je u dubini duše nešto mučilo cijeli taj dan… Opet je većinu dana provela s njim.. i opet je bilo savršeno… Rekao joj je da prekosutra ide… rastužio ju je… no, ona je opet sanjala one snove, ali sutradan ih je opet zaboravila… ali je sada onaj osjećaj bio puno jači i sve ju je više mučio… pokušavala ga je potisnuti i zaboraviti na njega, pa ipak, imala je samo još jedan dan sa svojim dragim prije nego on ode na 3 tjedna… Nešto kao da joj je govorilo da iskoristi te zadnje trenutke jer kao da su zadnji… mislila je da je to samo glupi osjećaj, jer nije bilo dana kad se nisu vidjeli a sad će ih dijeliti tisuće kilometara i 3 tjedna… Taj dan su ostali malo duže na onoj njihovoj klupici i pričali… kad je došla kući bila je nekako bezvoljna… rano je otišla spavati… te večeri snovi su bili još gori, još crnji, još gori… kad je ustala, stala je pred ogledalo i rekla sama sebi «Daj ne zabrinjavaj se s tim snovima, to će proći». Uzela je mobitel u ruku i vidjela njegovu poruku.. «Ljubavi, samo da ti javim da smo taman stigli, javim ti se još. Volim te»… odgovorila mu je i otišla vani s prijateljicama… Bilo je super i baš su se zabavljale… otkako je s njim osjetila je da ih je malo zapostavila i zato je odlučila ova tri tjedna posvetit njima i samo njima… Prvih 15-ak dana je sve bilo super, a onda joj se on počeo malo rjeđe javljat… zaključila je da pošto je naučio skijat, sve više vremena provodi na skijalištu… nije se zabrinjavala oko toga… ta 3 tjedna su joj sporo prošla bez njega… stigao je. Dogovorili su se da će se naći na starom mjestu…ona nije mogla dočekati… kad je došla tamo vidjela je njega kako sjedi i nekako tužno gleda u more. Pogledala je na sat i iznenadila se kako to da je već tu, a ona ovaj put nije kasnila. Potrčala je prema njemu i tako jako ga zagrlila i poljubio, ali njegov tužni pogled joj nije promakao. Sjeli su i raspričali se… on je njoj ispričao kako je njemu bilo, a i ona njemu kako je njoj bilo… donio joj je jednu sivu narukvicu na kojoj je pisalo «I'll love you 4ever»… kad je uzela samo ga je poljubila i odmah je stavila na ruku. Rekla je «Nikad je neću skinuti». I tako su proveli ostatak dana… sutradan je dobila njegovu poruku ranije no ikad. Pisalo je «Molim te javi mi se što prije, moramo razgovarat.» ni «pusa», ni «volim te»… ovo je već malo zabrinulo. Odgovorila mu je i za pola sata je šetala prema kraju plaže pitajući se što je to trebalo značit. On je tamo čekao s istim onim pogledom od jučer. Sjela je do njega i upitala «Što je bilo tako hitno?». On je rekao: «Molim te, samo me saslušaj. Volim te više od ikoga ikad i uvijek ću te voljeti. No na skijanju sam napravio nešto što sam sebi nikad neću oprostiti, ali molim tebe da mi oprostiš, jer mi nikada nije bilo toliko stalo do nikoga kao do tebe. Prevario sam te. Bilo je samo jednu večer…» tu je stao. Pukao mu je glas. Nije mogao nastaviti. Ona je samo spustila glavu dok su joj se niz lice lijevale krupne suze. Mislila je da joj se srce raspuklo, da ga nema više, da joj je duša trajno osakaćena. Nije više mogla tu izdržati. Ustala je i krenula. Nije znala gdje, nije je ni bilo briga, samo se željela maknut od njega. On je nije pokušao zadržat, samo je stajao tamo i gledao u nju. Kad je krenula niz lice mu se spustila suza… šetala je a nije znala gdje je. Nakon nekog vremena sjela je ispod nekog stabla i počela je kiša. Nebo se zacrnilo. Pomislila je «sad će i crna kiša», ali nije. ta kiša se stopila s njenim suzama. Kad je krenula kući već je bio pao mrak. Ušla je u kuću potpuno mokra i crvenih očiju. Roditeljima se samo javila i ušla u svoju sobu. Tamo se ponovno slomila. Uzela je mobitel da nazove svoju prijateljicu i vidjela da je dobila 3 poruke. Sve 3 su bile njegove… samo ih je izbrisala. Nije mogla vjerovati da joj je to on napravio. ON! Kojeg je voljela kao nikog do sad. ON! Kom je vjerovala kao nikom… nije više mogla razmišljati o tom, previše je bolno. Nekoliko je dana to ubijalo… kad je počela škola već se bila počela osjećati malo bolje. Prvu subotu otkad je počela škola krenula je malo izaći vani s prijateljicama. Kad je izišla iz kuće on je stajao tamo i čekao nju. Ona je samo zastala i ništa nije rekla. On je došao do nje i rekao «Molim te, mogu li ti samo nešto reći? Bar to, molim te». Nije imala snage da mu odgovori već je samo klimnula glavom. Rekao joj je kako mu je žao i kako mu to ništa nije značilo. Rekao joj je da će napraviti sve ako mu da samo još jednu šansu. Izgledao joj je toliko tužan koliko se ona osjećala. Rekla mu je da je sad prerano te da mora razmisliti. Rekla mu je da sad za početak mogu biti prijatelji, ali da će njeno izgubljeno povjerenje teško vratiti. Rekao je samo «Hvala». A nakon minute šutnje upitao «Mogu li te zagrliti?». Nije mu odgovorila već je ona njega zagrlila. U taj tren sva sjećanja su joj se vratila. On je krajičkom oka primijetio da još uvijek nosi onu narukvicu. Išli su zajedno do grada i putem je upitao za narukvicu, rekla mu je : «Pa rekla sam ti da je nikad neću skinuti»… on je otišao kući a ona je došla do prijateljica sa smiješkom na licu, kakvi one nisu odavno vidjele od nje. Upitali su je «A što se ti smješkaš mala, ha?», odgovorila je samo «Pa lijep je dan, zar ne?». Shvatila je poruku onih snova. Također se upitala jeli pogriješila što mu je dala drugu šansu. Ali rekla je sama sebi da će to vidjeti s vremenom i da će vrijeme sve pokazati. Sad će uživati i misliti malo na sebe.

Post je objavljen 02.03.2008. u 14:58 sati.