Marketing
Četiri kuta
Danas se osjećam kao slika. Fotografija uslikana objektivom stranca. Od mene ne traži ni pozu, ni odijelo. Svjetlo je uhvaćeno u oku neznanca. To sam ja.
Dječak sam. Uprljan nestašlucima djetinjstva nudim se radoznalom pogledu. Uzvraćam ga smješkom jer sam uzbuđen. Nekome sam jedinstven. Lijep. Volim ovaj trenutak. Dijelim ga sa drugima besplatno, a cijenim skupo.
Zatim sam starac. Iskustvo kušano jezikom vremena crta mi bore lica. Ne marim za prošle dane života, skupljam ih poput kamenčića mozaika. Strpljiv sam i marljiv. Ne čekam, već dočekujem. Vodim ljude poput tebe. I pokazujem. Ali ne na sebe. A ipak, vidiš me...
Voda sam. Glatka i sjajna. Poput stakla. Moja površina je mirna i rastegnuta kao u prozirnog vela. Oko mene su planine, vrhovi što mi skrivaju kraj. Samo uporni hodači, vidjet će početak.
Mnogi mi zavide. Imam plava krila i čvrst kljun. Znam dobro letjeti, a perje ne pokidati. Nemam mnogo prijatelja i najčešće sam sama. Zato se uvijek vraćam svome gnijezdu. Ali ne sumnjaj, sutra ću opet biti na ovome mjestu i promatrati. Druge, u letu.
Brinem se za sebe. Ti to možda ne odobravaš. Ne znaš i ne želiš znati. Kako je to. Dobro. Po tebe. Zato pusti, da se i dalje brinem sam, za sebe.
Ne prepoznaješ me. Neka. Jer me nema. Nestala sam u oblacima crvenog sutona da na trenutak uživam u pogledu besmrtnika. Zatim ću se okupati u moru smrtnika i osušiti misli pod toplinom onoga što me čeka. Jednoga dana.
Post je objavljen 01.03.2008. u 23:21 sati.