Moja prijateljica se rastaje. Nakon 17 godina zajedničkog života, nakon što su sagradili kuću, kupili novi automobil, vratili većinu kredita, dobili (oboje) stalno zaposlenje. Sada je na red došla rastava braka.
Jučer smo bile na kavi.
- Kaže da je došlo do zasićenja- objašnjava mi njegove argumente.
Naravno, postoji i netko treći, ali i taj "treći" se pojavio radi «zasićenja».
Shrvana je, naravno, osobito zato jer ona spada u kategoriju tkz. «obiteljskih žena».
To su one žene kojima je svrha vlastitog postojanja obitelj, djeca, toplina doma. One kojima karijera nije na prvom mjestu, onima koje odlično kuhaju i još bolje peku kolače, uredne su , čiste, brižljive, pažljive, osjećajne..
Pa su zapravo, DOSADNE.
Odnosno nakon nekog vremena kod njihovih partnera dođe do «zasićenja».
Od čega??
Pa vjerojatno od tako uredno posloženog života.
Nedostaje malo avanture, adrenalina…
Ne osuđujem ja te muževe, i u biti kad tako razgovaram s ljudima, muževe obično svi razumiju.. Dobro, prvo budu malo popljuvani jer su kurvari, ženskaroši, jer im je bitan «samo seks», ali odmah zatim te iste muževe ( ili žene) svi razumiju i na neki način podupiru.
Dosadne žene, ili papci od muževa, mogu dosaditi, da, naravno.. A oni, ili one, samo žele iskoristiti maksimalno život, žele uživati… I što je u tome loše??
Jedan je život?!
Dobro sad, tu su djeca, ili nisu nema veze, ali i ta djeca će ubrzo odrasti, i opet će ostati samo oni, i dosadne žene, i papci od muževa..
Onda se razmišljam, i razmišljam.. (zato jer stvarno puno razmišljam) .. Jesmo li muž i ja neki čudaci???
Kad se slažemo, i nakon silnih zajedničkih godina volimo, nismo si dosadni i nastojimo zajednički život učiniti uzbudljivim..
- Ali vi nemate djecu- komentira ona
- Kad dođu djeca sve se promijeni…
Okey, slažem se i sa tom filozofijom.. Ali može se razmišljati i na način da upravo parovi bez djece imaju prostora gotovo bezbolno, kada si dosade, otići svaki na svoju stranu.. Nema djece, nema poveznica, nema daljnjih susreta, kontakata… Jer nakon što potpišeš onaj famozni papir, nema više ničega, ili nikoga, zbog čega bi se više ikada u životu trebali jedno drugom javiti.
Osim toga u svom zajedničkom životu (bez djece) boriš se da ih dobiješ, ispituješ sebe, pa onda njega, ili nju, tko je kriv?
Ako je u tebi «problem» onda si prebacuješ i boli te gledati onog drugog koji kraj tebe pati, a s nekom drugom, ili nekim drugim bi mogao ostvariti svoju želju, ako je problem u onom drugom, onda se ponekad upitaš , i svatko tko tvrdi drukčije jednostavno nije iskren, bi li tako bilo i s nekim drugim??? Bi li tu tom slučaju već davno poznavao termin "roditelj"???
Zamršene su niti međuljudskih odnosa.
No nekako se bojim da je zaista cijeli ovaj svijet otišao k vragu..
Toliko usamljenih , nesretnih ljudi..
A u stvari je bit svega LJUBAV.
Koju tako očajno svi trebamo i tražimo… Svatko voli biti voljen. Osjećaj pripadanja, nečiji topli zagrljaj, nečije tijelo kraj svojega, dodiri, poljupci…
Zatim, tempo života. Koji nas danas, više nego ikada podsjeća koliko brzo živimo, koliko brzo život odmiče, i koliko malo ustvari imamo trenutaka za sebe, imamo trenutaka kada smo istinski sretni…
A sreću trebamo poput zraka..
Zaronjeni smo u more života, glave nam tek malo vire iznad površine i otvorenih usta halapljivo udišemo…
Sreću, nadu, vjerovanje, mir…
Strepimo od nekog vala, koji će nas samo tako poklopiti…
Trčimo i trčimo za uspjehom, novcima, statusom., a sve pod krinkom sreće...
Gazimo sve i svakog ispred sebe..
A cijena toga??
Gledam samo svoju okolinu.
80% rastavljenih parova,
iza njih djeca na vjetrometini života, razočarana u nešto što se zove brak, što se zove žrtvovanje, što se zove kompromis…na kraju krajeva što se zove ljubav...
Zlobnici će komentirati da je ovaj moj post poput propovijedi..
I kada ga čitam da, djeluje staromodno, ofucano…
Pa tko to još danas zagovara takve stavove??
Jedan je život! Treba ga iskoristiti!!!
Hm. Da.
Slažem se da treba. Samo pod koju cijenu?