Toooonnggggg, tooonnnngggg, pet ura je, zvoni zdravomarija, tooonngggg .....toooongggg........
Skočin se na ponistru, onako raščupana i bunovna, dreknem iz sveg glasa: Oš umuknit višje! Silenzio per favore!. Ne moren višje izdurat ovu dernjavu sako jutro! Jeba pas mater i tebi i onomu ko te na zvonik postavija. Bolesni smo svi od zdravomarije.
Ustanem, nima mi druge, vazmen Antišu i krenemo điravat po jebenom malom mistu. A ono dere li bura, dere, sve se stislo uz mater svoju, samo ja i Antiša ka dvi pizde gremo po mistu gori, doli. Najprin uberen limuna kod remete pedera, u vrta, a on se obisija za konop, ne smi puščat, zvoni li zvoni; zvoni, jeba ti pas mater, najebe si kad ga puščaš. Raskolačija oči sa zvonika, ja mu činim mote; ča je oli ti je ga je kokoda zakarika u gujicu. Onda mu učin mot ka da mu je butiga otvorena.
Čaje- drekne on?
Butiga ti je otvorene! dreknem ja.
On pogleda doli, izgubi ravnotežu i pukne ga malo zvono od 500 kili. Ajde, ajde, ne priskači, reču te popu.
Antiša se raspametija od sriće jerbo san rukama činila mote, uvatija se skakat, lajat, trčat.
A ča pensaš? Antiša moj pripametni, da opasamo oko cilega malega mista traku, oliti lancun, na kojon piše: