Sada je vrijeme za kraj. Ozbiljno. Gledaj, ne šalim se. Ako hoćeš, plači ali suze idu na tvoj račun....govorim si.
Razmišljam...što sam tako dugo tražila u tom smiješnom, mutnom zdencu njegovih očiju. Izdaleka se vidjelo da to ne liči na oazu u koju bi se smjestila. Ne samo ja, bilo koja. S dozom pameti dovoljnom da pobjegne. I pustinja bi bila bolji izbor od ovog kaosa..on nosi sve tonove sivila u sebi.
On bi znao da zagrli, znao da poljubi kada bi netko prešutio ljubav. Poljubio mi bedro, prošao koz kosu, ugrizao usnu..kada bih samo znala šutjeti.
Pričao o sebi, smijao se srcem i stavljao moje ime kraj svoga kada ja ne bih marila.
To je paradoks. Moj osobni paradoks. Moja ljubav. Koju gazim kao pločnik Zagreba, siv i jednoličan...ali ona nikako da legne, posustane i ostane ležati.
Kako da te pobjedim, u sebi..utopim u morima iz kojih ću izaći čista dok se ti pretvaraš u pjenu...baš kao mala sirena. Evo, bar negdje bi imali sličnosti sa bajkom.
Znate, on bi znao da ispuni sve pore mog bića i pusti da mu ljubim leđa.
On bi me volio...kada to ne bi više bila ja.
Post je objavljen 28.02.2008. u 16:24 sati.