*Zvon! Zvon!*
"Dobar dan, knjižnica KM. Izvolite?"
-nakon 15 minuta…
*Zvon! Zvon!*
"Dobar dan, izvolite?"
-nakon 10 minuta…
*Zvon! Zvon!*
"Dobar dan. Izvolite? Knjižnica KM."
-nakon 5 minuta…
*Zvon…
"Knjižnica Izvolite. Dobar KM. Dan!"
Prekasno sam shvatila da sam potpuno zbrkala riječi i prije nego što je glas s druge strane telefona uspio doći do riječi, ja sam spustila slušalicu.
Prekorila sam samu sebe jer je to bilo jako nepristojno.
Otkad je gospođa McKellers otišla na pauzu, telefon zvoni non-stop.
Nisam čak ni imala vremena pregledati cijelu knjižnicu u potrazi za nekom dobrog knjigom za čitanje.
Uhvatila sam se rukama za glavu i duboko izdahnula.
Razmišljala sam je li pametno od mene da odem natrag gdje sam i bila ili da ostanem ovdje i pričekam idući telefonski poziv?
Kao odgovor sam dobila zvonjenje telefona.
Pročistila sam grlo i lijepo pozdravila osobu s druge strane.
Očekivala sam jezikovu juhu s druge strane jer sam pretpostavljala da je to ta ona ista osoba kojoj sam preklopila slušalicu prije nekoliko sekundi.
No, na moje veliko čuđenje: dočekao me topao, baršunasti muški glas. Odisao je jačinom, ali istovremeno nježno.
"Oprostite, ali je li tamo možda Arabella S. McKellers? Trebam s njom razgovarati."
Ostala sam. Mislim, nisam očekivala takvu dobru reakciju pa sam nekoliko sekundi samo buljila u slušalicu bez glasa.
"Halo?",ponovi glas i dalje pristojan.
"Mhpf.",blenem i zagrizem se za jezik.
"Molim?",upita glas s pomalo izvijenim smijehom.
Madeline, ti si idiot.
"Um. Ovdje sam. Ovaj…ja…",kažem i uhvatim se za glavu. "Arabella, mislim ovaj.. gospođa McKellers nije ovdje. Otišla je na kavu."
Bila sam toliko spetljana bez ikakvog razloga da sam se jako začudila kad sam se sjetila upitati ako ima kakvu poruku.
"Ovaj, ne treba. Nazvat ću kasnije.",reče glas s velikom pristojnošću i mogla sam se zakleti da sam negdje u pozadini čula prigušeni smijeh. "Hvala Vam. Pozdrav!"
"N-Ništa. Do viđenja."
Iako je veza već odavno bila izgubljena, nisam za to marila. I dalje mi je slušalica bila na uhu i slušala sam njegov glas zapamćen u mojoj glavi.
Ruke su mi se tresle dok sam polako spuštala slušalicu…
Glava mi je bila u potpunoj zbrci.
Doslovce sam mogla osjetiti kako će mi srce iste sekunde iskočiti iz grudi.
Uhvatila sam se za rub pulta. Na trenutak mi je prešlo crnilo preko očiju.
Mislila sam da ću pasti u nesvijest…
Smiri se, Maddy…koji ti je?!
Zbilja. Koji mi je klinac?
Otišla sam u WC i umila se hladnom vodom. Sva sreća da sam imala paketić papirnatih maramica u svom džepu. Smočila sam si i zatiljak i izašla iz zahoda s mokrom maramicom preko čela.
Bila sam sva vruća i sada sam se stvarno bojala da me nije uhvatila nekakva gripa ili viroza.
Sjela sam na obližnju stolicu i maramicom prošla po vratu, obrazima i općenito cijelom licu.
Da sam mjerila temperaturu-kladim se da je bila prešla 38.
Ostala sam takva još nekoliko minuta dok sama sebi nisam naredila da se sredim u protivnome ću samo zabrinuti gospođu McKellers i ona bi me sigurno poslala doma.
Nisam htjela ići doma.
Ostalo mi je još nekoliko minuta radnog vremena i nije bilo svrhe da me pusti ranije kad znam da mogu izdržati.
Moram.
A i znala sam kakve će biti mamina reakcija da me vidi ovakvu.
Poludjela bi iste sekunde, a to mi stvarno nije trebalo. Ni njoj, ni meni.
Duboko sam udahnula.
Polako sam dolazila sebi, osjećala sam to.
Oblio me hladan znoj, ali je zato vrućina splasnula. Osjetila sam olakšanje.
Što god da mi je bilo- nestalo je.
I makar ovo možda ludo zvučalo, taj osjećaj mi se na neku ruku čak i sviđao.
Ni sama ne znam zašto, ali lagala bih kad bi rekla da mi je mrzak.
'Okej, Maddy…sada pričaš gluposti', pomislim u sebi. 'Radije se vrati čitanju knjiga.'
Pa da.
Ja sam potpuno zaboravila na malu hrpu knjiga koju sam položila na stol za čitanje.
Čekale su me da ih otvorim, čitam i uživam.
Privlačile su me…
No, prije nego što sam im se uspjela približiti, morala sam nešto obaviti.
Pogledala sam na svoj ručni sat.
16:15
Gospođa McKellers se sad polako već trebala vratiti.
****
Bilo je oko 16:30 kada su se vrata knjižnice otvorila i kroz njih ušla ženska osoba.
Podigla sam svoj pogled s knjige koju sam držala u rukama.
Ne, nisam ju čitala. Samo sam gledala kratki sažetak koji se nalazio na kraju.
Gospođa McKellers mi je prišla, usput ostavljajući svoju torbicu na pult.
Imala je pomalo posramljen izraz lica iako nisam shvaćala zašto.
"Madeline, dušo..",progovorila je glasom kajanja. "Stvarno mi je žao što si me tako dugo čekala! Raspričala sam se s jednom svojom starom prijateljicom i potpuno izgubila pojam o vremenu. Molim te, oprosti mi!"
Odslušala sam ju do kraja, a onda odmahla rukom.
"Nije problem. Ne trebate se ispričavati.",rekla sam iskreno. "Nije mi bio problem ostati nekoliko minuta duže."
No, njen zabrinut pogled je i dalje ostao.
"Svejedno mislim da nije bilo u redu od mene da te ostavim ovdje posve samu dok se ja zabavljam. Platit ću ti ovaj prekovremeni rad, samo da znaš."
Ustala sam s stolice da joj proturječim, ali ona je podigla svoju ruku da me ušutka.
"Ne želim više o tome čuti, Madeline! Rekla sam svoje i bez komentara, molim.", dala mi je mali smiješak i otišla do pulta po svoju torbicu. "Je li bilo kakvih novosti dok me nije bilo?"
Tijekom cijele ove priče sam zaboravila na onaj telefonski poziv.
Progutala sam slinu i prišla joj, govoreći tko je sve zvao.
"Zvao vas je gospodin Dippet. Zahvaljuje vam se na savjetu koji ste mu dali…"
Gospođa McKellers se nasmiješila i rekla mi da nastavim.
"Onda je zvala gospođa Berth. Rekla je da joj se sviđa knjiga koju ste joj preporučili. A onda je zvao jedan mali dječak kojeg je zanimalo radno vrijeme knjižnice."
Gospođa McKellers je odmahla rukom i slabašno se nasmiješila.
"Ah, to ti je Murphy. Ne obaziri se na njega. Jadničak mali."
Bila sam zbunjena njegom reakcijom, pa mi je ona objasnila.
"Murphy ti je dječak koji živi nekoliko ulica odavde. Ima devet godina i jako je simpatičan dječak. Nikad nisam vidjela dječaka poput njega s toliko energije i snage u sebi…"
Pogledala je u stranu, a u očima sam joj vidjela nekakvu izgubljenost.
Nastavila je pričati s glasom koji mi je činio nostalgičan.
"Njegovi roditelji ga drže previše zaštićenim za njegovo dobro iako svi misle da pretjeruju. Dijete treba slobodu, a ne zatočeništvo…"
Primijetila je moj pogled na njoj pa su njene tamne oči pogledale ravno u mene.
"Murphy je slabouman. Takav se rodio i takav će biti do kraja svog života. Njegovi roditelji ga samo drže doma, bez prijatelja i bez igre. Zato je sav sramežljiv i nesiguran u sebe i zato je zvao ovdje…Voli razgovarati s ljudima. Pogotovo sa mnom jer ga često posjećujem doma. Nedostaju mu ljudski dodiri jer njegovi roditelji previše rade i premalo se brinu o njemu. No, on to ne pokazuje da mu smeta.", opet je odmakla svoj pogled u daljinu. "Kao što sam rekla, to dijete je stvarno snažno…ni sam ne zna koliko."
Klimnula sam glavom u znaku slaganja.
"Madeline, ako se ponovno dogodi ovakvo nešto…molim te, učini mi jednu uslugu.",odjednom se oglasi ona.
"Naravno. Recite o čemu je riječ."
Nasmiješila mi se i prošla rukom kroz moju kosu.
"Pričaj s njim. Razgovarajte o bilo čemu, što god ti padne na pamet. Samo pričaj.",kaže ona. "To će mu se jako sviđati."
Klimnula sam s smiješkom i odjednom sam osjetila blagu, neobjašnjenu toplinu u srcu.
Gospođa McKellers se odamkla s pulta i rekla mi da se slobodno mogu spremiti i otići doma.
No, nisam mogla. Ne još.
"Um..gospođo McKellers…bio je još jedan telefonski poziv."
Njen znatiželjni pogled me pogledao s pulta gdje je spremala nekakve papire u dokument.
"Da? A tko je bio?"
Tek mi je sad ušlo u mozak da nisam pitala ime te osobe.
Kako sam smotana…
"Um…nije rekao svoje ime. Samo je vas tražio. Nije ostavio ni poruku.",kažem s nelagodom, a popratio me njen zbunjeni izraz lica.
A onda sam se još nečega sjetila: "Oslovio vas je s Arabella S. McKellers. Možda sada…"
Osmijeh je prešao njenim licem.
"Ah, znam tko je to bio. Ne brini, Madeline.", reče ona s više veselja. "Je li rekao da će ponovno nazvati?"
Iznenađena njenom reakcijom, klimnula sam.
Gospođa McKellers se još više razveselila, a njen osmijeh joj je samo odnio godine. Sada je izgledala poput trideseto-godišnjakinje, ako je to uopće bilo i moguće.
Otišla sam do sobe u kojoj su se nalazile moj stvari i polako izašla kroz vrata knjižnice pozdravljajući gospođu McKellers.
"Vidimo se! Ovaj tjedan radiš ujutro i ranije nego danas završavaš, Madeline! Pozdrav!",dovikne mi ona i vrata su se uz slabi zvuk zvonca, zatvorile.
Dok sam prilazila mom Cliu u glavi su mi se prikazali svi događaji.
Zaključila sam da mi je današnji prvi dan na poslu prošao prilično dobro, s obzirom na situaciju. Uglavnom, barem nije bio dosadan.
Ušla sam vozni red automobila na cesti koja je vodila do mog mjesta.
Osmijeh mi je prešao licem dok sam upalila radio i odmah prešla na 'Radio MC music.'
"…They're trying make go to Rehab but I said 'No, No, No'…They're trying make me go to Rehab but I won't go, go, go…"
Ova pjesma mi je posebno bila fora.
Nisam veliki ljubitelj Amy Winehouse, ali moram priznati da ima dobre pjesme.
I tako sam uz pjesmu Rehab došla do granice koja dijeli moj kvart na četiri dijela i krenula cestom koja me vodila prema mom voljenom Sevenu.
****
"Maddy! Daj ajde! Prestani prije nego uništiš cijelu kuću!"
Ignorirala sam Bethanynu upadljivu rečenicu i nastavila okretati tavu s više entuzijazma.
Neuspješno.
" A sranje.",kažem dok mi je previše propekla palačinka pala na pod od linoleuma i točno na moju japanku.
Umorno sam izdahnula i ljutito podigla tako zvanu palačinku i bacila ju u obližnji koš za smeće.
Tavu sam ostavila na štednjaku s velikom odlučnosti da ponovim postupak. Ali ovaj put uspješno, nadam se.
Ulila sam malo ulja, ostavila ga da se malo ugrije na tavi, odlila ga natrag u šalicu i stavila smjesu. I zasada nije bilo nikakve štete. Palačinka mi je dosegla normalan oblik.
E sad je bilo vrijeme da je okrenem.
Bethany je već počela zanovijetati.
"Odustani, molim te. Veće šanse imamo da riba poleti pokraj našeg prozora, nego da ti ispečeš uspješnu palačinku."
Pogledala sam ju iskosa i prosiktala kao mačka kad se želi obraniti kandžama.
Vratila sam pozornost na palačinku i pokušala ju okrenuti…
Pa, naravno.
Zašto sam uopće i mislila da mogu uspjeti?
Bethany se kreveljila od smijeha kad mi je i trideseta palačinka propala.
Potpuno sam ju raskomadala i sada je izgledala kao rastegnuta žvakaća.
Odustala sam.
"Hajde, hajde. Ne budi u bedu zbog toga.",reče Bethany tapšajući me po ramenu kad sam sjela pokraj nje snuždena. "Možemo naručiti pizzu."
Kiselo sam ju pogledala, ali ipak joj dala mali blagi osmijeh.
Bethany je otišla do šanka i iz male posudice gdje smo držali sitniš prebrojala imamo li dovoljno.
"Točno dvadeset-osam kuna i deset lipa.",obavijesti me ona. "Super. Ja si imam za malu margarithu, a ti uživaj u svojim palačinkama.",ovo zadnje je dodala uz smijeh.
"Samo probaj.",kažem uz smijeh. "Pusti taj sitniš. To ostavi za nešto drugo. Imam ja para pa ću nam platiti. Odi nazovi 'Peteovu pizzaonu' i naruči dvije miješane i jednu margarithu."
Popela sam se do svoje sobe da uzmem novac dok je Bethany u imeniku našla broj i sada ga tipkala na slušalici.
Kad sam ušla u sobu, iz torbe sam izvadila novčanik i izvukla novčanicu od sto kuna. No, nisam odmah otišla dolje.
Nakratko sam zastala, a onda sam izvadila još jednu stvar iz torbe.
"Baš me zanima…",kažem u sebi i položim malu crnu knjigu na radni stol na kojoj su grimiznim slovima pisali inicijali M.C.
Da, uzela sam knjigu.
I ne- nisam ju ukrala. Uzela sam ju uz iskaznicu, samo što to gospođa McKellers nije znala.
Vratit ću je kad ju pročitam bez da je mogla i posumnjati u mene.
Uostalom, da i sazna kako sam uzela knjigu- što mi se može dogoditi? Nisam ništa krivo napravila.
Još jednom sam pogledala prema knjizi, ponovno se pitajući što me toliko privlači k njoj, a onda napokon izašla iz sobe bez da sam imala odgovor.
Yeeej!
Treći post. Ha-ha. Još se držim. ;)
Nadam se da ste uživali. Još nema neka određene radnje, ali mislim da je ovo sasvim dovoljno. Recite što mislite.
Samo da se zna...nekima nisam uspjela javiti za post. Stvarno mi je žao, ali nisam uspjela. :P
A sada ono što vas sigurno najviše zanima…otvoren je ulaz za likove. Zasada samo dva.
ALI! (uvijek mora biti ali ;)) Ja određujem koga želim u likove. Već imam u umu koga želim vidjeti u idućem postu pa zato ako se netko ne pojavi, a rekao je da želi- nema pravo ljutnje!
Žao mi je, ali tako je to.
My blog, my rules…
P.S. Pozravljam sve moje vjerne čitatelje, a pogotovo Amelie (zna ona zašto ;)) i moju Vampirellu!
Do idućeg posta!
Pusa. :)
Post je objavljen 27.02.2008. u 20:51 sati.