U mome srcu tisuću sunaca
Glava mi je nebeski svod
A pleća su mi svemir beskrajni
I silazim u carstvo Sjenke.
Svuda mrak i tuga,
čuju se krikovi i vapaji
i neko režanje u tami.
Škrgut zuba i neravna staza
vode samo jednom mjestu:
do same srži bola i jada.
Najednom ugledam mjesto u mraku
u njemu treperi svjeća,
a u centru sjedi Starac.
Sjedoh pored njega
bez riječi, šutke.
Prolazile su sjenke po zidu.
Utonuo u svoju priču,
sjedio sam pored starca.
Osjećao sam tisuću sunaca u prsima
i njihovu neizmjernu snagu.
Ovaj starac je bio jak, jači o bilo čega što sam vidio.
Osjećao sam nebeski svod u svojoj glavi.
Sjenka koju je bacala njegova svjeća, gasila je svemir.
Odjednom upitah Starca:
“Starče, ima li nešto što ti želiš?”
On podigne pogled u mene i reče:
'Nemam neku posebnu želju, ali imam osjećaj da mi nešto nedostaje'
Zamislim se i blagoslovim starca.
“Ima li još nešto, djede, što bi želio?”
'Ova svijeća gori eonima, a oči su mi slabe.'
Otvorim svoje srce i izvadim jednu zvijezdu nebesku.
Podijelim svjetlo s njim, a on reče:
'A sad sinko, vrijeme je da ideš!'
Okrenem se na petama i bez pozdrava, šutke
napustim ovog stvora.
Sjenka je dobila neku drugu boju,
nekako su jauci i bolni vapaju dobili svoje lice.
Izašao sam van.
Sjenka je govorila:
'Pozdrav, o ti, Veliki, koji si poživio i proživio susret s Tamom.
Pozdrav, o ti koji si nadigrao starca koji te pustio da živiš.
Pozdrav, Gospodaru Sjenke!'
Ušao sam u svoje srce i rekao:
“Gospodar Sjenke je i Rob Sjenke.
A ja sam prijatelj Tvoj i netko koga Nebo pita
što se događa na Zemlji i netko koga Zemlja pita
kako je na nebu.
Stoj mi dobro, Sjeno, i brini se o Starcu.
I ne dozvoli da mu netko remeti njegov san.”
U mome srcu tisuću sunaca
Glava mi je nebeski svod
A pleća su mi svemir beskrajni
I preživio sam susret sa samim sobom.
Post je objavljen 26.02.2008. u 09:11 sati.