Marketing
Drevno šumsko čudovište
Voljena je zadovoljna. Pročitala je post o Skidaču Kaputa.
- Baš volim bajke, - rekla je, - tim prije što se sve baš tako dogodilo!
Moja Voljena zadovoljna je istančanim osjećajem za dobru reportažu koji imam, i nos za istinski dio priče, a ne time, netko bi brzopleto zaključio, kako joj muž ima bujnu maštu. Naravno da sav cvatem kad mi je draga zadovoljna. Tim prije što je zadovoljna zbog onoga što jesam, a ne zbog nečeg što bih trebao ili mogao biti.
Jer, upoznao sam mongo žena nezadovoljnih svojim vezama. I to, sad riskiram mnogo srditih pogleda i ljutitih riječi, uglavnom nezadovoljnih mlađih žena. Nikad on nije ono što bi one željele. Uvijek ona ista priča o njima koje žele promijeniti njega i njemu koji želi biti s njom zato što je ona ona, i sav mu je grijeh što želi biti ono što jedino može – on sam. Imao sam sreće. Mene moja žena nikad nije htjela promijeniti, pa ni kad je bila sasvim mlada, luda i nemoguća. Reklo bi se, igrala je na neviđeno. Ali sada zato nedjeljom odšetamo ravno u bajku, a svaki dan je nedjelja, a svaka bajka stvarni događaj iz života.
Ali bajka nije bajka ako u njoj nema barem jedno čudovište. Ponukan nesrećom koja je zadesila Veliko Drvo, dao sam se u istragu. Dvije debele grane, upravo račve u krošnji, otrgnute su. To se lijepo vidi po batrljcima. Nakon pile ostaje lijep, gladak rez. Velike grane pale bi na stazu. Šumari bi ih pokupili, ali ne bez tragova koje bi ostavili. Nema druge, to je bio On. Strašni šumski duh, ono što je Kosac među ljudima. Bio je to Samoizval Stabala! Molim lijepo, ne izmišljam! Pozivam se na svoju reputaciju besprijekornog reportera. I službene vlasti jasno upozoravaju na postojanje ovog čudovišta. I ne samo na postojanje, na opasnost! U šumariji se sigurno ne rukovode neznanstvenim rekla-kazala postupcima. Zar bi slučajno na samom ulazu u šumu postavili uočljivu tablu s natpisom:
OPASNOST OD SAMOIZVALA STABALA
Treba reći da Samoizval Stabala ne napada ljude, životinje, vilenjake i patuljke. Njegov plijen je drveće. Ali ponekad Samoizval napadne tako nezgodno da stabla pri rušenju mogu ozbiljno ozlijediti slučajnog prolaznika. Šumari iz šumarije to, dakako, znaju. Stoga su dužni upozoriti puk na opasnost.
Znači, jasno je. Nitko drugi ne bi mogao napasti Veliko Drvo. Bio je to Samoizval Stabala. Obukao sam se na brzinu i, odlučan, krenuo u lov.
- Hej, kud ćeš ti u ovo doba! – kliknu Moja Voljena, već u pidžami pod dekicom, pod punom opremom spremna za gledanje Nikite.
- Idem pronaći Samoizvala Stabala da ga pitam zašto je htio pojest Veliko Drvo!
- A, luđaka! Ne ideš nikud sad! – skoči ona.
Nakon malo hrvanja uvjerio sam je da moram, jer ponekad man got to do what man got to do, to se bar zna! Nekako je popustila, pa sam se otputio.
Nisam ga pronašao. Ugodan topli šumski zrak oraspoložio me i ohladio moju ljutnju. Zaista, nije li i tako previše našeg petljanja po stvarima koje ne razumijemo, naših sumanutih intervencija u prirodu? Samoizval Stabala drevno je čudovište, star barem koliko i drveće. Neću ga loviti. Ne znam i kako bih. Hvala mu što je zadovoljio apetit s dvije velike grane i ostavio našeg prijatelja na životu.
Post je objavljen 26.02.2008. u 00:31 sati.