Krupne kapi kiše klizile su niz hladno staklo prozora. Ležala sam na krevetu i čitala dnevnik… Hm..?! Pokušala sam napisati par redaka, o tebi, o nama, no nisam imala riječi. Hm..?! Samo sam razmišljala, priznajem bojim se. Čega..?! Ne znam ni sama. Možda osvete, kajanja, zaljubljenosti. Ne znam. Riječi 'žao mi je' nemaju učinka, ostaju neizgovorene jer ih nemam snage izustiti, a želim. Nije mi svejedno, znam da to misliš, ali nije. Naš odnos je već ispočetka građen na nepovjerenju, lažima. Hm..?! Ja sam kriva. Napravila sam ono što nisam smjela. Ne mogu reći da se kajem, da je kriv alkohol, napravila sam to svjesna činjenice da gubim tebe, tvoj osmijeh, pogled. Pretpostavljam da je još rano za neke dublje osjećaje, misli i riječi, no, ono što smo imali, ili nismo, znači mi! Žao mi je što je tako ispalo, što sam te razočarala. Hm..?! Hladan si, razumijem. Izrečeno je toliko nepovezanih riječi, misli. Možda me i pogodila činjenica što ti je svejedno, bar si tako pokazao. Sebična sam, znam da jesam. Hm..?! Znam da mi ne možeš vjerovati, i koliko god se trudili uvijek će postojati sumnja, i s moje i s tvoje strane. Ne pokušavam se opravdati jer opravdanja nema. Hm..?! Razmišljam o svojim postupcima, osjećajima, ponašanju. Pogriješila sam, postupila onako kako nisam trebala. Uvijek ističem kako cijenim iskrenost i povjerenje. Zašto sam onda to učinila..?! Hm..?! Odgovor znam samo ja, iako ga držim u podsvijesti i nastojim ne razmišljati o njemu. Drhtim, nemam snage, voljela bih sve zaboraviti, ostaviti iza sebe i krenuti dalje, ali ne mogu. Sama u sobi, suze na licu i pjesme koje me još više rastužuju. Nižu se stihovi koje sada nemam snage čuti. Isključim mp4, u glavi vlada košmar. Telefon zvoni... Čujem ga, ali ignoriram. Uporna iritantna zvonjava raspara tišinu. Ne želim nikoga vidjeti ni čuti. Nemam snage ljudima pogledati u oči, razgovarati s osobama koje uvijek nanesu osmijeh na moje lice, koje se trude razumjeti me, ali sada ni to ne mogu. Hm..?! Znam da me ne osuđuju, da su uz mene bez obzira na sve, da me ne krive. No, iako mi njihova podrška i previše znači, ne mogu razumjeti samu sebe, pa od njih to još manje očekujem. Ne znam što mi je ovo trebalo, zašto uništavam ono što je možda trebalo biti početak nečeg novog, možda ljubavi… Hm..?! Žao mi je što nisam jaka, hrabra i što ne mogu iznova stavljati osmijeh na lice. Želim to, ali ne mogu. Činilo mi se da mi život dobiva smisao, prestala sam razmišljati o osobi zbog koje sam prolila previše suza, još uvijek je postojala ona tupa bol, ali to nije bilo to. Hm..?! Nisam se zaljubila, no ipak mi je prirastao srcu. Na onaj poseban način. Ne znam što da mislim, što da radim, mislim da je i previše toga učinjeno, povratka nema. Neke 'stvari' se ne mogu ukloniti, ostaju tu i podsjećaju me na događaje koje nastojim zaboraviti. Živim li u zabludi..?! Jesam li dvolična..?! Zaslužujem li ljubav, nekoga kome neću biti jedna u nizu, tko će me voljeti..?! Ne! Mislim da ne… Hm..?! Jer ipak pokazala sam se onakvom kakva ne želim biti… Je l' kasno za promjenu..?!
Oprosti mi za sve, znaj da tako boli me, što moram (?) reći da je kraj… Zaboravi ćeš me, ako želiš mrzi me, al' jače je od mene… Oprosti mi za sve..!!
Post je objavljen 26.02.2008. u 00:17 sati.