nakon par neshvatljivih postova, dajem vam jedan normalni... ajmo reći da je normalan... mislim morate znati što se točno događa u mom životu kako biste me shvatili... nadam se da ćete shvatit bar nešto... potrudit ću se da ne pišem onako da samo ja razumijem...
prvo da pojasnim prijašnje postove... On je jedna velika osoba...
jedna osoba je osoba koja me u prošlosti jako povrijedila... dakle, to su dvije osobe (On i jedna osoba)... kužite?? inače, rijetko kad pričam o njemu... malo ljudi zna tko je on... ali da bi me razumjeli morate znati sve...
uglavnom, ukratko... jedna osoba je bila moja najveća nesreća, a naša ljubav nemoguća... ja sam ga voljela, iskreno voljela... bio je moja prva (prava, velika) ljubav... prevario me... nije mi rekao zašto, kako, kada... samo je to učinio...
danas mi je drago zbog toga... jer da smo ostali zajedno, imala bih samo problema u životu...
nakon našeg prekida, bila sam jadna... uvijek i vječito sama, tužna, uplakana... bila sam sva nikakva... jedva sam ga preboljela... ni sama ne znam kako... trebalo je puno vremena... pala sam u veliku depresiju... jednom sam prekršila svaku mjeru... htjela sam se ubiti... zbog gada... zbog osobe kojoj ništa nisam vrijedila... zbog osobe koja me nije znala cijeniti, poštovati, voljeti... zamalo sam si uništila život... zbog osobe koja to ne zaslužuje... mislila sam da ću time nešto promijeniti... mislila sam da će mi se vratiti kada vidi da volim toliko da ne mogu živjeti bez njega... kada je čuo što sam htjela napraviti, samo se nasmijao... ajme, kako me taj čovjek upropastio... i znam da nisam jedina kojoj je tako nešto napravio... zašto sam mu to dopustila... o zašto?? toliko sam propatila zbog njega... toliko sam suza prolila... a čemu?? a kome?? osobi kojoj moje suze nisu značile ništa... nisam mogla vjerovati kako može postojati tako okrutna osoba, osoba tvrdog srca... kada bi me vidio, samo bi se opako nasmijao i okrenuo... ostavio me, uništio, iščupao mi srce i nikada više vratio na mjesto (to je učinio netko drugi, ali o tome ću nekom drugom prilikom)...
nakon godine dana (meni se to razdoblje činilo kao nekoliko stoljeća) živnula sam... sprijateljila sam se sa par osoba... tu mi je pomogao jedno novonastalo prijateljstvo (koje se danas drži na tankoj niti nažalost)...
u međuvremenu sam nekako završila neki (ne znam točno koji) razred... nisam se mogla koncentrirati na učenje i to su pokazale moje ocjene...
ali glavno da sam ja krenula dalje... nisam ga zaboravila, ali ne govorim o njemu... gotovo nikad... ostavio me, povrijedio me, uništio... ali nije me ubio... i to je važno... mogu ja i bez njega... ne treba bi netko tko će me samo mučit i ismijavat...
Nadam se da vam je sad nešto jasnije o meni... i mojoj prošlosti... mojoj nesreći...
Post je objavljen 24.02.2008. u 23:23 sati.