Kad presahnu izvori moji i sasuše rijeku u toku
i srce odluči kradom u crtu pretvoriti vrijeme...
posljednjim pogledom jasnim nastanim suzu u oku,
a usne, sa smiješkom u kutu, u spokoju zanijeme...
...odnesite klonulo tijelo gdje kolijevka-zemlja me čeka.
Nek okupa ga dahom svoje opojnosti.
Tu ljubljene mi njive, dolovi, vruljci i rijeka,
tu prošlost moja bdije i djedova smrvljene kosti.
U mojoj šutljivoj gori jecat će vjetar i drače,
žalobni što više neće cjelovom ticat mi rebra.
A zvijezde koje znadu kad prvim oglasih se plačem
tugom rasparat će nebo i satkat mi pokrov od srebra.
Ponesite me nježno k'o da sam lomna, od stakla,
nek tuđim korakom prođem livadom ocvalih boja.
Pa sve što sam za života rukom i pogledom takla
za neki novi život duša sačuvat će moja.
Položite me tamo ispod tog ljubljenog sunca,
u duboku, mirisnu raku, na malenom brijegu sred polja.
Ispletite mi vijenac od trnina i šipka ljutunca,
pa nek za vjeke vjekova vrši se zadnja mi volja;
U snovima neka mi mire cvjetovi proljetni žuti
kad usnem u voljenoj zemlji, ljubeć joj zanavijek skuti.
(mojim djedovima)
Post je objavljen 22.02.2008. u 20:04 sati.