Pregled posta

Koje je boje ruža, na prvi pogled (1. dio)

Njihov je odnos bio nedefiniran, nisu više bili samo prijatelji, nisu još bili ljubavnici. Bili su suviše bliski za prijatelje, a onaj definitivni korak na teren 's kojeg nema povratka' nisu se usuđivali učiniti.
Dijelila ih je ozbiljna razlika u godinama. Šesnaest godina. To je već generacijska razlika. Iako rijetki šesnaestogodišnjaci postaju očevima, teorijski, On je bio dovoljno star da joj bude mlađahni otac.
On je oklijevao možda upravo stoga.
A ona?
Ona godine nije smatrala zaprekom, njoj se dječaci nisu dopadali ni dok je bila djevojčica. Zapreke je vidjela drugdje, van sebe ali i u sebi. I smatrala da su nepremostive, i jedne i druge.

Kada ga je srela, Ona odavno više nije bila djevojčica, a i djevojačke su godine već bile dosta daleko iza nje.
Odahnula je kad je zakoračila u zrelost. Više je neće zapitkivati: Što čekaš? Ionako je već odavno prestala čekati, ako je uopće i čekala. Izborom profesije kretala se uglavnom među ženama pa je imala prilike gledati sa strane, suosjećajno ali i začuđeno, bračne brodolome i ljubavne petljavine svojih kolegica.

Hvala Bogu, mislila je, ja sam to uspjela izbjeći.

Živjela je tiho, izlazila malo. Ustvari, živjela je izvan životnih brzica. Bila je sanjalica, mirna i zadovoljna u svojem malom skrovitom svijetu. Vrt, slikanje iz hobija vikendom, izleti u prirodu sa sestrinom obitelji, briga o ostarjelim roditeljima, profesionalno napredovanje … Dani su joj bili ispunjeni, a noću je nesanicu kratila čitanjem i slušanjem glazbe. Svijet lijepe književnosti, kazališta i filma nudio joj je uzbudljive priče u kojima je mogla uživati izdaleka, bez emocionalnih rizika. Mislila je kako je sigurna u dobro izabranom skrovištu.

Možda ne znam privući, mislila je, vjerujući kako nije privlačna, ali odbiti znam.
Iako se nije smatrala lijepom, ipak je uspijevala privući dosta pogleda. Rjeđe na prvi pogled, doduše, ali ipak. Oni 'na drugi pogled' pogledali bi ponovo, pažljivije, i tada postali nametljivi, no ubrzo bi ustuknuli pred njezinom mirnom i hladnom distanciranošću.
Kad ga je prvi puta srela, začudila se sama sebi. S Njim nije bila ni distancirana ni hladna, zatitrala je i zarumenila se već pri prvom Njegovom pogledu, Ona koja je inače bila tako blijeda.

I za Nju je, kao i za Njega, to bilo na prvi pogled.

Iako su to oboje odmah shvatili, nastavili su se samo gledati, još jako dugo. Gledali bi se pri povremenim susretima, koje je, kao neka vješta svodilja, za njih ugovarala sama Sudbina. Sretali bi se, naizgled slučajno, i nakon dugog vremena nastavljali s razgovorom i pogledima, kao da se nisu ni rastajali.

Ona je povjerovala da će to ostati nježno prijateljstvo, sjetna nerealizirana ljubav, titrava čežnja … i ostale koještarije.
A On? Osjetio je kako mu vrijeme izmiče. I uplašio se da će mu i Ona izmaknuti. U jednom je trenutku pomislio kako se više ne smije oslanjati na usluge Sudbine, kako stvar konačno mora uzeti u svoje ruke.

Kismet! pomislio je kad mu je Sudbina ponudila još jednu, posljednju šansu, povremene poslovne dolaske u Njezin grad. To će mu poslužiti kao dobar izgovor.

I tako se pojavio s ružom u ruci. Za svaki slučaj, da je ne prestraši, izabrao je bijelu ružu, no Ona je odmah pročitala crvenu poruku te bijele ruže. Buknula je bijesno, u sebi, dok se naglas uljudno zahvaljivala na tom 'malom znaku pažnje'.

Mali znak, no pažnja nikad nije mala … konstatirala je, naizgled nehajno odlažući bijelu ružu.
Nadam se da mi obrazi nisu purpurno crveni, pomislila je osjećajući kako joj se rumenilo penje duž vrata.

Ona bi oduvijek lako i brzo pocrvenila. Mislila je da će je to proći, s prolaskom mladosti, ali nije. I dalje bi naglo i vidljivo pocrvenjela kad god bi osjetila uzbuđenje, ugodno ili neugodno. U uzbuđenju bi joj izbili izdajnički crveni pečati po vratu i licu. Tada još nije znala kakve su sve vrste uzbuđenja sposobne proizvesti takve rumene pečate. On je dakako znao. Priznao joj je kasnije da je u tom trenutku silno poželio da upravo On bude taj koji će joj blijedi vrat, grudi i obraze obojiti crvenim pečatima.
Poželio ju je tako snažno da je bio zaprepašten snagom te želje.

Ona se još uvijek nadala da će uspjeti zadržati onaj svoj mir na koji je bila navikla, On je iskusnim okom prepoznao nemire koji su u Njoj spavali, pritajeni.

Sljedeći puta, kada ga je po prvi put pozvala u svoju kuću, pojavio se s tri ruže. Bijeli su cvjetovi imali rumeni rub. Dok ih je birao u cvjećarni, mogao je jasno vizualizirati nagli rumeni val koji će se podići uz njezin vrat i obraze, kao i svaki put kad bi ga ugledala.

Kad ga je drugi puta pozvala, iako se praktički pozvao sam, tako da bi ga bilo neuljudno odbiti, On se pojavio s buketom. Pet ruža, opet bijelih.

Bilo bi prenametljivo donijeti crvene, pomislio je.
Poznavao ju je tada već dovoljno dobro da bi znao kako Ona ne trpi nametljivost.

Bio je maj, no vrućine su bile već ljetne. Dok su večerali u vrtu, On koji je dobro podnosio vrućinu, likovao je zbog sparine koja ju Nju nagnala da odjene tanku svjetlo plavu bluzu. Ona nije bila svjesna da pri svjetlu svijeća ta široka bluza, ispod koje zbog vrućine nije odjenula ništa drugo, otkriva previše. On nije skidao pogleda s Nje. Želio je ponijeti taj prizor sa sobom jer ljeto će ih razdvojiti, vidjet će se opet tek na jesen. Upravo je upozorivši je na tu činjenicu i postigao da ga Ona opet pozove k sebi.

Kad muškarac i žena večeraju zajedno, to još ništa ne znači.
No, kad doručkuju zajedno …

Sjetila se te izreke dok su zajedno doručkovali. No, između večere i doručka između Nje i Njega nije se dogodilo ništa više od poljupca. Dočekali su jutro sjedeći u vrtu uz svijeće i razgovarajući.
Poljubio ju je u svitanje, čudeći se sam sebi zbog dugog oklijevanja.
U prvi je trenutak samu sebe obmanula da će to biti ovlašan prijateljski poljubac u obraz, ili u kut usana, poljubac kakve su do tada ponekad razmjenjivali pri susretu ili na oproštaju.
No, usne su mu skliznule s njezina obraza do usana. Poljubac je isprva bio tek nježan oklijevajući dodir a zatim su njegove usne rastvorile njezine. Osjetila je kako joj usne bubre i rastvaraju se ... i duboko u sebi osjetila duboki drhtaj.
Iako ju je držao čvrsto, i On je drhtao.

Pokušala ga je odgurnuti, upirući dlanove o Njegova prsa: Stanimo, stanimo ...
... otići ćemo predaleko.

Na trenutak joj se učinilo da je neće pustiti. I upitala se želi li uopće da je pusti.

Zar već nismo, otišli predaleko ... To nije zvučalo kao pitanje, zato nije odgovorila ništa.

Doručak su oboje odglumili, i to loše. Ni jedno od njih nije pojelo gotovo ništa. Uspjeli su čak održati i nekakav privid razgovora. Oboje su znali da im povratak na nekadašnji odnos polu-prijateljstva polu-ljubavi više nije moguć.

Vlak mu je odlazio u podne.
Podrazumijevalo se da će se vidjeti ponovo ujesen.
A ona se pitala smije li ga vidjeti ponovo.




Seal - Kiss from a Rose




Post je objavljen 24.02.2008. u 23:59 sati.