Ledeno hladno. Baš kao što sam i pretpostavljao. U krevetu je bilo toplo, ali čim sam izašao iz njega, poželio sam se odmah vratiti. Danas je dan počeo još ranije nego inače: doručak u 06:00, pokret u 06:30. Dok smo doručkovali, skoro da su nam trebale rukavice.
Današnja avantura počela je odlaskom do gejzira na visini od čak 4900 metara, što je najveća visina na ovom putovanju. Apsolutni rekord. Iznenađenje i oduševljenje je još veće kad se sjetim da naš najviši vrh Dinara ima svega 1831 metar. Teško je bilo uživati u gejzirima, koliko zbog njihova izrazitog sumpornog mirisa, koliko zbog izrazite hladnoće. Pretpostavljam da je bilo između 0 i 5°C, uz snažan vjetar. Čak ni rukavice, šal i kapa nisu pomagali protiv hladnoće. Gejziri su bili veličanstveni: mnoštvo pare na sve strane. Zanimljivo, postoji projekt kojim se namjerava iskoristiti topla voda gejzira (oko 100°C) za grijanje te dobivanje električne energije.
Vožnja pokraj nekoliko laguna dovela nas je do definitivno najljepše lagune u Boliviji - Lagune Verde ili Zelene lagune. Uzburkana zelenkasta povšina jezera (zbog bakra) s vulkanom Licancabur u pozadini (5868 metara visine). Vulkan daje jezeru prekrasnu pozadinu. Da sam imao više vremena, rado bih se uspeo na Licancabur. Uspon traje oko 5-6 sati s bolivijske strane (vulkan se nalazi na bolivijsko-čileanskoj granici) i na samom vrhu se nalazi još jedna laguna.
Luis nas je odvezao do bolivijsko-čileanske granice gdje smo promijenili džip. Drugi džip i vozač odvest će nas u Čile. Ali nažalost sve nije prošlo bez problema. Na granicu smo stigli oko 10:30 sati, ali krenuli u Čile tek oko 12:30. Dva sata smo čekali drugu grupu turista koja nam se trebala pridružiti u džipu, što nije bilo ništa udobno jer je vjetar šibao...
Oko 12:30 sati napokon smo ušli u Čile. Vremenska razlika između Bolivije i Čilea je +1 sat. Prvi dojam Čilea je bio itekako pozitivan. Nakon peruanskih i bolivijskih kozjih staza, napokon smo došli do savršeno asfaltiranih cesta. Povratak u civilizaciju! I mobitel je proradio.
Granična čileanska postaja nalazi se 45 km od stvarne granice, u mjestu San Pedro de Atacama. Procedura ulaska u zemlju je bila dosta rigorozna: najprije smo iz džipa trebali stati na poseban tepih kao dezinfekcija od unosa raznih klica u zemlju, zatim smo bez problema dobili ulazni pečat u Čile, ali onda je uslijedilo ono najgore - pretražili su nam svaku torbu da slučajno u Čile ne unosimo biljne i mesne proizvode iz Bolivije. Pustili su nas tek nakon sat vremena.
San Pedro de Atacama je gradić s oko 4900 stanovnika, smješten u sjevernom Čileu u pustinji Atacama. Grad izgleda poput onih gradova u filmovima o Divljem zapadu: prašnjave neasfaltirane ulice, prizemnice, glavni trg s palmama i crkvom (s krovom od kaktusa) i arkadama, sve s bijelom fasadom. Temperaturna razlika između Bolivije i San Pedra de Atacame je ogromna. Na jutrošnjim gejzirima na 4900 metara visine bilo je oko 0-5°C, a ovdje u San Pedru na oko 2450 metara visine je oko 25°C. Zvog visinske i temperaturne razlike cijeli me dan boli glava.
Grupa nam se polako povećava: uz Irkinje i mene te Coryja i Claire, pridružili su nam se i Australka Karyn te Englez Ed. Upoznao sam i jednu Hrvaticu iz Sarajeva, ali koja trenutno živi u Engleskoj - Lilianu. Svi smo smješteni u Hostal Floridi u jednoj od glavnih ulica s mnoštvom drugih hostela , restorana i kafića. Noćenje je 4000 čileanskih pesosa (650 pesosa = 1 euro = 7,40 kuna).
Za sutra smo bookirali semi-cama autobus za La Serenu na čileanskoj pacifičkoj obali, na pola puta između San Pedra i Santiaga. Ukupno 17 sati vožnje i 16000 pesosa.
Post je objavljen 29.09.2005. u 21:39 sati.