Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pmak

Marketing

moji prijatelji, moje srodne duše

Imala sam namjeru napisati post o tome zašto je bolje ne imati dečka. Očajna mala, mislite si. Pa da, kaj sad? Imam se potrebu izjasniti, a vi mi recite što mislite. Zapravo sam imala na umu ovaj dio serije Seks i Grada kad sam poželjela pisati o tome :



Hvala Bogu da sam taj dio pronašla na netu da vam ne moram prepričavati. Ključan je dio na 00:47 minuti pa nadalje kad govori Charlotte.

Od kuda ta priča o srodnim dušama i o boljoj drugoj polovici? Je li to neka mitološka pozadina? Kontura suživota Adama i Eve koji su i u grijehu i u patnji ostali zajedno? Netko se zabunio pa proširio trač i ljudi su ga popušili pa nikako da shvate da se čovjek samo šalio? Ne znam. Čitala sam jedan dan u novinama da su muž i žena koji su rođeni na isti dan, na isti dan i umrli. Prošli su zajedno cijeli život i zajedno se rastali. Moja draga profesorica iz talijanskog misli da će poludjeti sa svojim mužem i jedina romantika u životu im je dijeliti bočicu s tabletama za srce, pola on, pola ona. I to je nešto. A što kada osobe ostaju same i napuštene da ni tablu tableta nemaju s kime podijeliti? Ja opet ne vjerujem da čovjek ne može baš s nikime biti sretan. Smatram da je onda veliki problem u njemu. Ja ću vam sada reći s kime sam ja jako jako jako sretna. Sa svojim AMIGOSIMA i svojim PRIJATELJICAMA.

Naime, amigosi su posebna grupa ljudi koji idu samnom na faks, to je odabrana skupina jer su mi jako prirasli srcu, muško-ženska kombinacija za sreću. Inače mi jako dugo treba da nekoga prihvatim, ali njih dvoje su moj mali wellness centar. Kad sam s njima nisam nervozna, mogu reći što želim i ne opterećujem se. Prijateljice su druga skupina ljudi s kojima uživam, to su ŽENE, u doslovnom smislu riječi, velika srca, pametne, uvijek spremne za zabavu, s njima najčešće izlazim van i bude nam predobro iako smo nas četiri same u parkiću iza neke zgrade na minus deset J.

Evo zašto mi je s njima bolje nego i s ikojim momkom: dostupni su od 0-24, doslovce. Mogu ih nazvati i tri puta za redom da ne pomisle da sam napasna i dosadna. Jedino što mogu misliti je da sam zaboravna. Ne moram se opravdavati zašto pijem, pušim, kako se oblačim, zašto mi se baš danas nije dala oprati kosa. Ispričat ću im se ako mislim da vrijeđam njihovu inteligenciju, osjećaje, ako sam bezobrazna i radim protiv njihova povjerenja, a ne samo zato da oni ne bi imali neko ružno mišljenje o meni.

Ako odemo tri puta u tjednu u kino ne moram misliti tko će ovaj put platiti kartu jer svako plaća svoju. Kada mi se plače , plakati ću pred svima njima bez obzira što ću biti zamrljana maskarom (iako ja nikada ne bih plakala).

Svaki od njih je različit i sluša različitu vrstu glazbe, neku od vrsta osuđujem , a neke su mi jako drage. Tako svaki puta možemo izaći na neko potpuno novo mjesto kako bi zadovoljili svačije apetite. Nekad su jedni sretniji, nekad su neki tužniji, ali nema toga što se za prijateljstvo ne bi izdržalo, zar ne? Barem što se ovoga tiče… Brijem da tako nešto možeš očekivati samo od frendova, s dečkima i curama ipak postoji neka rutina, neki klišej, morate priznati…

Ja mislim da su moji prijatelji moje srodne duše, a osobe u koje se zaljubim… možda su samo nadomjestak onome što ti prijatelji ne mogu pružiti- podivljale hormone, vruće poljupce, tajne poglede, slatke početke, gorke prekide…

Dok se ne uvjerim u suprotno : Bože, blagoslovi ljude koji me stvarno usrećuju i daj im da ako stvarno vjeruju u srodnu dušu, neka je i pronađu!

A ja ću se možda razuvjeriti, javim vam…


Post je objavljen 22.02.2008. u 14:18 sati.