Marketing
O programima i unutarnjem procesu
Kada sam bio napisao post Nesklad između uvjerenja i ponašanja unutar duhovnog konteksta oslobodio sam se jednog velikog unutarnjeg bloka. Zadnjih dana uživam u privaćanju samog sebe. Puno sam više opušten. Iskreniji sam prema sebi više nego ikada. Sretan sam. Visoko sam na duhovnoj krivulji. I ono što mi dolazi kao misao - lako je tako biti sretan kada nam je to spontano. Ne smatram to nekim svojim postignućem, jer eto, jednostavno se je dogodilo spletom okolnosti. S druge strane, ono što je teško je biti sretan kada su aktivni negativni programi koji nas spriječavaju da vidimo stvarnost na način da možemo biti sretni.
Koliko puno ljudi proživljava cijeli jedan mentalni pakao i zapravo si ne mogu pomoći jer je to jedostavno jače od njih. Jer ih programi u njima spriječavaju da uopće vide da postoji mogućnost da stvari budu drukčije, bolje. Jer programi u njima ih sabotiraju da naprave stvarne pozitivne pomake. Ljudi su "žrtve" svojih programa i što li činimo mi koji smo zainteresirani za duhovnost? Netko češće, netko rijeđe, ali mislim da neću pogriješiti ako kažem da ih svi barem nekad osuđujemo zbog toga. I to je normalno, jer i mi smo "žrtve" svojih programa. Ako mi netko od vas dođe i kaže da baš nikad ne osuđuje ljude znajte da ću vam onda priljepiti etiketu "osoba koja nije potpuno iskrena prema samom sebi".
Ono što mi dolazi u trenutku pisanja ovog posta je neki oblik suosjećanja jer iz svojeg vlastitog iskustva znam koliko je teško kada su aktivni programi koji nam stvaraju dojam jedne vrlo negativne stvarnosti, programi koji bude bol u nama i koji nas spriječavaju da ih zamijenimo sa nekim pozitivnijim, ugodnijima.
Meni je sada lako - osvijestio sam toliko toga da iako se i meni događaju negativni programi, oni više nemaju niti približnu moć kao što su nekad imali.
(Istina, i moje životne okolnosti su trenutno dosta ugodne, pa i to dodatno olakšava treba vidjeti kako ću reagirati kad budu došle složenije životne okolnosti - to će tek biti pravi test.)
A s vremenom će se ta njihova moć još više smanjivati - jer jednom kad se pokrene taj unutarnji proces on je nezaustavljiv.
Ali kod većine ljudi to nije tako - i to mi na neki način budi suosjećanje prema boli koju će još proživjeti iako vjerujem da je sve točno onako kako treba biti i da je svaki čovjek na nekoj razini izabrao točno ono što će doživjeti. Ali opet, ljudski je ako vidim da netko pati, da ću pomoći ako mogu toj osobi. Pod "ako mogu" spada to da mi moji programi to dopuštaju, ali i da se toj osobi u tom trenutku uopće može pomoći. Ako je netko prepunjen negativnim programima, teško da joj može pomoći da joj idem objašnjavati da je sve točno onako kako treba biti, nek se probudi i da nek prepozna Jedno u svemu pa će biti sretna. Sa takvim pristupom mogu eventualno dodatno naživcirati tu osobu ili u najboljem slučaju postići da me blijedo gleda. Mislim da je često najbolje što možemo napraviti kad je netko pod utjecajem negativnih programa da jednostavno šutimo i suzdržimo se od davanja bilo kakvih savjeta. Eventualno saslušamo ili kažemo nešto stvarno minimalno i budemo u miru sami sa sobom, ako naravno možemo.
A što se tiče unutarnjeg procesa kojeg sam spomenuo, to je zapravo stvar koja mi se najviše sviđa kod mene. Imam ja svojih kvaliteta i mana, no ono što mi je najdojmljivije je upravo taj unutarnji proces koji jednom kad se je pokrenuo više stvarno ne znam što bi ga moglo zaustaviti. I zato se za sebe ne brinem, kratkoročno mogu biti pod utjecajem negativnih programa, no dugoročno nema šanse. Kod određenih ljudi sam isto dobio taj dojam da se je i kod njih pokrenuo taj unutarnji proces. Možda mi stil, osobnost i trenutna istina nekih od njih neće biti u skladu sa mojim, ali za takve ljude nisam uopće zabrinut jer vjerujem da će dugoročno taj proces biti sve snažniji i snažniji. Potpuno je nebitno da li je njihov proces otišao dalje od mojeg, niti koliko se je razvio. Ono što je bitno da se je pokrenuo do te mjere da se više ne može zaustaviti. Neću imenovati nikog jer mislim da bi to bilo neumjesno i potpuno nebitno (svatko stvara mišljenje o sebi, i moje mišljenje o drugima uopće nije bitno), svako tko čita će se ili prepoznati u tome ili neće. I to je OK.
Prema snazi tog unutarnjeg procesa osjećam istovremeno i poštovanje i zahvalnost, jer kad se dogodi to je uistinu blagoslov.
Ja tu i nemam baš previše za napraviti, jednostavno prepustiti se i uživati u tome.
Post je objavljen 22.02.2008. u 10:02 sati.