Poslušaj… kišne kapi padaju niz moje obraze. Velika, bijela, kristalna kugla obasjava ovo plastično nebo iznad mene, prekriveno beskrajnim zvijezdama. Tišina me okružuje, a sve što se sada nalazi tu, samo su nečujni koraci jedne agonije koja se pretvara u stvarnost. Polako korača prema meni, ulazi u moje stihove. Uzima mi tintu i zarobljava moje riječi u svoje odaje. Hoću li opet ostati bez stiha, pjesme, priče? Je li to jače od mene, ili sam ja dovoljno jaka da se suprotstavim? Može li netko sjediti kraj mene, slušati moje riječi u tišini bez slova bez ikakvog znaka. Samo sjediti, praviti društvo mojim suzama i gledati u njih sa divljenjem. Ne moraju uvijek biti izazvane tugom. Nekad su same i sve što žele je da netko bude kraj njih, da ih nitko ne pita radi čega padaju niz lice čovjeka koji traži samo malo tišine. Postoji li sigurna luka u koju se mogu skriti i tamo boraviti određeno vrijeme bez da itko pita za njih? Samo da ih se sluša u tišini… Da prođe noć u kojoj će svi toliko pričati neizgovorenih riječi da nikad u životu razgovor neće biti zaboravljen. Tražim li puno? Tražim li previše?
Post je objavljen 21.02.2008. u 20:41 sati.