.....I have been told to honour life
and what therein I'll find
but if all I see is darkness,
let me die and wake up blind
As the gleaming blade before me,
singing lullabies of loss
Whispering "Death is your redeemer
to the Paradise you've lost"...
O čemu da pišem? O tome kako je jedan kratak period sve bilo uredu? O tome kako sam mislila da sam se sa nekim stvarima zauvijek oprostila? Sad kužim da ne možeš pobjeći od nečega što jesi, što si postao. Moje greške su sada dio mene, neizbrisive...ali pokušavam popraviti svoje propuste odlukom da ih više ne činim....
I to je početak....
Moj ˝preobražaj˝je doveo do toga da sam postala još osjetljivija nego prije... s jedne strane je to ok, ali s druge nije... Ono što sam prije podnosila, sada me tjera u plač...jako loše....
Da mogu birati radije bih onaj okrutni i hladni oklop, da nitko ne vidi što stvarno osjećaš....bolje je ne dopustiti drugima da vide kakvu moć imaju nad tobom....
ne želim šutjeti... ako imam nešto za reći. Zašto gutati riječi da ne povrijedim druge ako to zaslužuju? zašto me onda muči savjest kad znam da to zaslužuju?
...Once I held in my hand the starlight of Eden
and the white sky lay open in a soul that was free
(But the years flew so fast as the shadows were cast
and I woke up one morning with no reason to be).....
Post je objavljen 21.02.2008. u 20:33 sati.