Kad sam razmišljala o ovome postu mislila sam da bude pun optimizma al već sad na samom početku znam da nebu tak. Neću da me drugi krivo shvate i misle da sam neki frik, da nisam sretna,jer stvarno jesam i imam zakaj biti,ali uvijek postoji taj ALI. Postoje neke sitnice koje me već duže vrijeme muče.
Something stupid like I love you- za mene nije to glupo. Mislim da je veoma važno nekoga voljeti i reći mu to ali u pravome trenutku. Koliko puta sam to željela reći al jednostavno nisam mogla, nije željelo izaći iz mene. Nalazi mi se navrh jezika, a u grlu osjećam da mi je zapela ogromna knedla („…pa izbaci tu knedlu“), osjećam da mi se usne miču i da riječi jednostavno izlaze iz mene,no nažalost ne prave riječi. Govorim „ja to ne mogu“, ne znam zakaj. Nije da to ne osjećam, da tu osobu ne volim. Ali jednostavno bojim se to reći naglas , bojim se to priznati.
Veoma je važno osjetiti tu ljubav, čuti da ti netko govori „VOLIM TE“.
Iskreno veoma žalim kaj sam objavila prošli post, kaj sam na neki način priznala kaj me muči, misleći da će to netko primijetiti, da će se barem na tren zamisliti nad tim, o meni zakaj je sve to tak. Od trenutka od kad sam to objavila sve je isto. I dalje glumim nekoga ko nisam, osmjeh je svakim danom na van sve veći i veći, a meni sve odvratniji i sve više boli.
Želim da me neko zagrli, da mi pruži ruku i da mi kaže da me voli, mislim da bi tad se pojavio iskreni osmjeh na mome licu koji bi sjao punim sjajem i nitko ga ne bi mogao ne primijetiti.
Mislim da ni sad nebudu skužili kome ja zadnji dio posta posvećen, samo mogu reći da se ne odnosi na njega,drugi su ti zbog kojih imam takva razmišljanja.
Krug prijatelja sve je veći, a sve je manje onih pravih prijatelja koji će znati primijetiti taj „lažni osmjeh“,no očito da sam i ja izgubila tu sliku pravog prijatelja negdje,jer sam to naučila od njih, od pravih profesionalaca.ni sam ne znam zakaj to pišem,al jednostavno nemrem više to skrivati u sebi,možda mi bude kaj lakše,no iskreno, ne vjerujem. Znam da i dalje bude sve isto. Mislim da ću s vremenom postati netko bez osjećaja, zapravo netko tko neće mariti ni za svoje osjećaje, a kamoli za druge, a stvarno to ne želim.
A onda opet se pitam zakaj niš ne poduzimam u vezi s tim, već samo mirno sjedim prekriženih ruku ko da će se sve samo odjednom riješiti, a znam da neće i dalje bude sve isto, možda i gore. Vjerojatno sam i postala već takva, no samo još toga nisam svjesna. Izgubila sam volju da pokušam bilo kaj promijeniti, ćak i neku sitnicu koja mi u neku ruku mnogo znaći.
“Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim plodovima ćete ih prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima njihovim ćete ih prepoznati.”
Isus Krist (Matej 7, 15)
Post je objavljen 21.02.2008. u 18:56 sati.