Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/1000lica

Marketing

Danas sam... Heraklitov učenik

.
U stvari, priznajem, ne znam baš previše o Heraklitu, niti o njegovom učenju. Ali ćemo se u jednome svakako složiti. Panta rei.

Na ovaj post me inspirirala
Maxyloptica sa svojim postom "Loptin čopor". Počet ću upravo s komentarom koji sam i njoj ostavio...


Kugla zemaljska se vrti, zrna pijeska cure kroz sat, voda niz Savu teče... Neki se kreću s njima, neki zaostanu, neki su i brži od njih i idu ispred, predvodeći znatiželjnike... Panta rei... I nemoj se boriti protiv toga, promjene su ono zbog čega se trudimo postojati i sutra, i biti uvijek bolji, u onom pozitivnom smislu... "I danas će već sutra postati jučer", zaključio je netko mudro... A zbog stvari iščezlih u prošlosti ne trebamo tugovati, nego biti sretni što imamo uspomene, i radovati se neotkrivenim stvarima koje nas tek čekaju... Raduj se novim lopticama koje će neminovno doskakutati u tvoj čopor :)

I na kraju, kažu da ostariti znači imati više uspomena za sobom nego planova pred sobom - unatoč brojnim uspomenama, još uvijek su brojniji moji planovi, a to želim i tebi u svakom trenutku :)))

Psiholozi kažu da svi ljudi imaju iste osnovne potrebe, a samim tim i težnje - da imaju što jesti, te da se imaju gdje skloniti od žege, hladnoće i nevremena. Na trećem mjestu je osjećaj sigurnosti. Tek zatim dolaze razni užitci.

Danas mnogi pod sigurnošću podrazumijevaju npr. siguran posao, odnosno dovoljnu i sigurnu plaću, ili već neki drugi stalni izvor prihoda. Naravno, ne mogu reći da to ne doprinosi osjećaju sigurnosti, no definitivno nije njen jedini sastavni dio (što više, ni približno) - radi se samo o tome da je u današnje komercijalizirano doba najizraženiji. Naime, njime možemo kupiti hranu i krov nad glavom, što je ipak uvijek na prvom mjestu, čak i ispred sigurnosti.

Ona puno suptilnija razina sigurnosti, koje većina ljudi nije ni svjesna, jest okolina na koju smo navikli. Poznati svijet. Sve je na svome mjestu, svaki predmet, svaki događaj, svaka nama draga osoba (pa čak i one ne baš drage osobe imaju svoje točno mjesto i ulogu u tom našem uređenom, poznatom svijetu). Naravno, ima među nama i avanturista, koji uživaju u čarima otkrivanja novog, i neizvjesnost im je čisti užitak, no ipak je ta skupina izuzetno malobrojna. Ovdje ne računam "vikend-avanturiste", koji su spremni na povremena i privremena iskušenja, znajući da ih doma ipak čeka sigurnost - u prave avanturiste spadaju tek oni koji se doslovno odreknu svega, zauvijek, i krenu u sasvim novi život (jeste li recimo čuli za onog nizozemskog putopisca koji se preselio u Brazil, ostavio sve, i počeo živjeti sa jednim amazonskim plemenom, duboko u džungli, bez struje, vode, ali i bez cjelokupnog europskog imetka? i to trajno... e, ovdje mislim na takve osobe). Iskreno, i ja sam samo vikend-avanturist, no ipak imam dojam da me ne bi plašila ni prava velika avantura, samo kad bih u njoj našao "ono nešto". No, da ne skrećem sa teme.

Odrastajući, odvajajući se od roditelja, počevši živjeti vlastiti život, stvorimo i vlastiti svijet, sa svojim pravilima i zakonitostima. Svatko od nas ima i svoje male rituale (razlika je samo tko ih u kojoj mjeri, te koliko svjesno ili nesvjesno radi), a ti rituali čine da se uvijek osjećamo doma (pa makar možda bili i daleko od kuće). Neki neke svoje omiljene stvari čak i nose sa sobom svugdje po svijetu, samo da bi se manje osjećali u tuđini.

Ti predmeti su nam poznati, i zato nam ulijevaju sigurnost. Ako se neki stari, dragi predmet potroši, ili polomi, u novi često nećemo imati potpuno povjerenje dok se ne "sprijateljimo" s njim. A do tada smo pomalo nesigurni. Čovjek kupi novi auto, i vozi ga oprezno. Djevojka obuče prvi put novu haljinu, i još jako pazi kako u njoj hoda. Majstor radi prvi put s novim, nepoznatim alatom, i radi s povećanim oprezom. Sve dok ne steknu sigurnost. A do tada te nove stvari postanu stare, one na koje se uvijek možemo osloniti. Iako se one same u stvari nisu nimalo promijenile - promjena je nastala tek u percepciji korisnika.

Slično je i s osobama koje nas okružuju. Znamo ih. Možda imaju i svojih mana, grešaka, neke od tih osobina čak inače jako teško toleriramo kod nepoznatih ljudi, ali ove ljude znamo, pa su nam njihove loše strane oprostive. Zašto? Zato što su oni dio onoga što znamo, kakvo god bilo, i stoga nam pružaju sigurnost. ZNAMO što od njih možemo (ili ne možemo) očekivati.

Međutim, život (srećom) nije takvo dosadno mjesto u kojem se ništa ne mijenja. Da, bilo bi lijepo znati da ćeš uvijek biti zaštićen od svih nedaća i zala, biti u apsolutnoj sigurnosti. Međutim, što bi onda nagnalo čovjeka da se trudi, i da nastoji sebi osigurati lijepi život? Znam, mnogi se nećete složiti s ovim. Međutim, bez izazova nema užitka. Miran život u apsolutnoj sigurnosti je privid. Osim toga, ako bi to i bila stvarnost, vodila bi samo u letargiju i osjećaj bezrazložnosti. Ruku na srce, da li bi itko od vas u zamjenu za sigurnost pristao na jednoličan život, bez ikakvih promjena? Pa i najukusniji kolači postanu preslatki ako samo njih jedeš, i najbolja muzika počinje ići na živce ako samo nju slušaš (ili u najmanju ruku izgubi svoju čar), i najljepša ljubav umire ako u njoj nema promjena... Tako i život. Promjene nisu samo neminovnost, nego i pokretačka snaga. Promjene su - koliko god nekad bolne, mučne ili naizgled bezrazložne bile - potrebne. Svakome od nas. Neki ih se boje, neki su samo nepovjerljivi, neki imaju pravu fobiju. Ali se svejedno naviknu i na nove stvari, a nakon nekog vremena počnu njih braniti od nekih još novijih promjena, kao da su upravo one oduvijek bile tu...

Kako god bilo, i ljudi oko nas se mijenjaju. Neki ostanu kraj nas, ali se promijene, i više nisu oni s kojima smo se tako dobro znali družiti. Drugi postupno ili naglo nestanu iz naših života. No, isto tako dođu i drugi, drugačiji ljudi, koje nikada ne bismo sreli kad bismo se zakopali samo u prošlost i "status quo". Meni je već polako četrdeset i druga, pa bez obzira još uvijek uživam u otkrivanju novih svjetova, naročito onih koje otkrivam u novoupoznatim ljudima. Nedavno sam imao upravo jedan takav susret, koji mi je opet otškrinuo neka nova vrata, novi način razmišljanja, stvorio neke nove ideje. U tome i jeste čar života. Kamo bih stigao da tugujem za svakim dragim i sigurnim osloncem, koji se od silne upotrebe izlizao, postao krhak i slabašan? Umjesto toga hrabro kročim dalje u svijet i nalazim sve više sigurnih mjesta na koje se mogu sakriti dok prođu životne nevere. I, zanimljivo, što više takvih sigurnih mjesta nalazim, nailazim i na sve manje nevremena i oluja...

Zato, nemojte se plašiti ići dalje, ostavljati za sobom neke stare običaje, navike, pa i ljude... Ne, nemojte ih zaboravljati, neka ostanu dio vaših sjećanja, ali budite spremni za nove doživljaje i izazove. Uostalom, da li biste voljeli da netko VAS vuče po svojem životnom putovanju, iako niste željni ići u njegovom smjeru? Sigurno ne. Zato pustite i prijatelje da idu svojim putem, a ako je prijateljstvo pravo, ionako ćete se uvijek pronalaziti, opet iznova.

Sve teče, sve se mijenja... Panta rei... A na kraju sve ostaje i isto - ovisi samo kako se gleda cool

Uživajte u promjenama. One su uvijek upravo samo onoliko loše ili dobre koliko ih takvima osjećate. Ni manje, ni više. Baš tako. Kako god vam se taj tren činilo...
.

Post je objavljen 21.02.2008. u 18:14 sati.