Marketing
...a život se gasio...
…a život se gasio. Sjedila je uz prozor promatrajući kameni grad. Kameni grad. Kao pakao je izgledao, kao mrtvilo pod punim mjesecom. A u njoj tuge… stotinu njih. Patnja svakoga od onih koji su spavali u svojim kućama bijaše na leđima jednog jedinog bića. Zašto je bila čovjek ako je bila anđeo? …je li bila anđeo…?
Sjedila je uz prozor promatrajući kameni grad. Ovaj grad nije bio njezin. …njezin je grad bio uklesan u ledu. Ondje je rođena, dušom. Zvao ju je njen snijeg, njeni ljudi. Svake večeri pjevali su joj pjesme prije negoli je usnula. Svake je večeri netko drugi stražario pored njena kreveta. Svake je noći neko drugo biće nad njom plakalo…
…a život se gasio. Ona je to znala. Gledala je kroz prozor staklenim očima. Na njenom licu pojavio se osmjeh. …a daje ga Mjesecu, i samo njemu. Jednom jedinom Mjesecu koji joj je i utjeha i podsjetnik na bol. A ona je tražila još, bez obzira hoće li njeno tijelo izdržati ili ne. Samo neka je pribiju mačevima i neka je ubiju. Život nije ništa značio, niti pišljiva boba, niti pogleda drugog čovjeka. Živjela je… a život je odavno izgubio smisla. Kavez joj bijaše utočište, kameni grad zatvor. …nekoć je žudjela za jezerima, za pitkom i čistom vodom u kojoj će oprati svoje lice… i ozdraviti…
Ozdraviti od bolesti, ozdraviti od boli, od smrti… o, gdje su li samo ta jezera, taj spas, ta priroda, mirisna trava, boja krvavog sunca, sveti snijeg… njen hrast… njeni čuvari… ozdraviti od života. Umrijeti. Živjeti. Umrijeti i oživjeti. …samo da je uzme što prije. Nema ovdje opomene. Pouka je čvrsta i bolna. Njena je, i samo njena.
Ondje dolje, pored one tamo zidine… nekad je prolazio mršavi momak sa šeširom. Nije bio jedan od čuvara. Nije pripadao njenom svijetu… ali kao da je bio njen. Pod crnim šeširom, skrivajući pogled, s mačem oko pasa i plemićkom opremom odlazio je onamo… u kulu. U kulu. Ondje, gdje ga je mjesec čekao. Nije željela znati zašto. Zaželjela je jedno… i to je svake večeri željela. Čista želja, molitva upućena Svevišnjemu… - Samo daj da dođe. …a život se gasio.
Ležeći na krevetu tonula je u san. San je bilo ono jedino što joj je davalo mir… odvraćalo je od stvarnosti – ondje gdje je susrela smrt. Istina je postala duboka tamna voda, nada je postala mulj, bogatstvo je blatom umrljano. Za ovaj je svijet ništa nije vezalo. …i život se gasio.
Škripanje vrata nije natjeralo njeno tijelo da se trzne. Bila je mirna. Mirnoća odavala je nesretnu sveticu. Možda joj je molitva ipak uspjela, možda je ovo vrijeme, možda je on… tko zna, možda jest, možda nije… ali neka je, neka je… tko god da je… samo voljela bi da je on, nitko drugi… on ima pravo na to… samo jedan, koji nije ni njen ni njihov. ...minute i sekunde je odbrojavala.
Sjeo je pokraj njena uzglavlja. Pomilovao ju je po glavi i u uho joj šapnuo Umrem li, ostavite balkon otvoren…
Oh, Lorca! Dobri stari Lorca! O Cordobo pusta i hladna, o prozore moj… balkon… balkon i put… On je… Lorca je… pjesnik apsurdnosti ovoga življenja… Lorca, jedinstveni Lorca. On joj recitira njenog najdražeg Lorcu… Ako umrem, ako umrem…
Pogleda u njega i ugleda spasitelja u crnom. Šešir mu je bio širok, špicastog oboda… što li je? Zašto su mu oči toliko tamne…? – Ali ne povlači ona želju.
- Hoće li boljeti? – zapita tiho. On odmahne glavom i otisne joj hladan poljubac na čelo. Silina i energija, moć hladnoće i pustoši prošlo je kroz njeno tijelo. Hladan predmet ostade joj u srcu probadajući ga srebrnim sjajem… U njenom oku podivlja opet plamen prirode… a on joj utisne poljubac na usnama… topao i nježan.
Pogleda u njega i nasmiješi se… - Kad umrem… ostavi balkon otvoren…
…i život se ugasio.
Ne... nisam još otišao. Uspješno se liječim, dragi moji... još sam ovdje... nećete me se baš tako brzo riješiti... krećem u nove pobjede čim... ozdravim potpuno, a dotad uživajte u ovoj priči. Slava svima!
Post je objavljen 21.02.2008. u 13:14 sati.