Marketing
O mojoj velikoj ljubavi...
Malo sam bubić ovih dana, pa ću malo više pisati (dok imam priliku)...
Ovaj post posvećujem pisanju. Svojoj velikoj ljubavi i nečem bez čega bi vjerovatno bila izgubljena. Dok pišem osjećam se slobodnom, nesputanom... Tipkovnica sve podnosi, na monitoru riječi se rasprostiru unaokolo poput snježnog pokrivača na obroncima Sljemena tijekom zime. Sve što me može u naletu ograničiti je samo moja mašta. A ona, što me više "ograničava" to mi daje više prostora da se moje misli i riječi šire na sve strane ostavljajući makar i samo jedvaprimjetan trag na čitatelju. A čitatelji su najveće blago jednog pisca. Osobno ih nemam baš mnogo. to su uglavnom moji prijatelji, društvo o kojem najčešće i pišem. Ali stavljajući ih u jedne njima nesvojstvene situacije i prostore; s ljudima o kojima inače ni ne razmišljaju... Jednostavno, volim pisati na jednoj realnoj osnovi, a onda dopustiti svojoj kreativnosti da uzme svoj danak i prepustiti se dok misli vode moje prste kuckajući po tipkovnici sve dok od jedne hrpe slova i interpunkcijskih znakova ne nastane jedna smislena cjelina, s glavom i repom (a nađe se i nešto u sredini). Prepuštam svoje likove da nestanu iz okvira onoga što predstavljaju u svakodnevnom životu i da postanu sasvim drugačiji; razuzdaniji ili mirniji, topliji ili hladniji, sigurniji u sebe ili povučeniji... Sve je samo na meni... uživam voditi ih ondje gdje nikad prije nisu bili. I to je ljepota pisanja. Iako, naravno, zna se da je ljepota u očima promatrača (ili u ovom slučaju čitatelja), ali što sve to vrijedi ako sam pisac nije zadovoljan napisanim. Kritika će uvijek postojati i ponekad je bitno sam sebi biti potpora...
Jer postoje trenuci kad je život jednostavno pretežak za nastavak dalje i sve što želim je pobjeći od problema, zatećena situacijom iz koje ne vidim izlaz. I onda pobjegnem u svoj svijet. Mjesto okruženo papirima, kompjuterom, riječima, slikama, metaforama, likovima, rečenicama i citatima. Prostor gdje ne postoje problemi, samo prelijepi romantični zalasci sunca, ljubavni zapleti, puno komedije i smijeha u čaroliji koja se ne može rasplinuti sve dok postoji mašta, inspiracija i ja. Da, ponekad nemam tu inspiraciju. Ponekad se svijet jednostavno čini preteškim da bi mogla uz sve i pisati. A onda se pojavi, kad je najmanje očekujem: u očima mog frenda, sms-u stare frendice, zvijezdama na nebu, čak i u mirisu omekšivaća koji me podsjeti na bivšeg dečka. I onda se vrati onaj pozitivan duh kojim gledam na svijet. I sve je opet savršeno. I misli se pretaču u riječi, u pisani tekst i ostavljam trag iza sebe. Kao puž, samo ne tako ljigav. Moj trag je lijepe naranđaste boje, moje najdraže. Tako da ikad naletite na nešto tome slično... To bi bila ja...
Nije jednostavno pisati o pisanju... Samo želim reći da je to moj život, neka vrsta ispušnog ventila koji mi pomaže da pobjegnem, skupim snage i vratim se u stvarnost sa još većim osmjehom na usnama!
Velika pusa svima!!!
Post je objavljen 20.02.2008. u 20:06 sati.