Bila sam bolesna, neka viroza, ništa strašno, ali nisam bla ni za ljude, ni one stvarne, ni one virtualne (ali ne manje stvarne).
Pokušala sam ostati na bolovanju.
Uspjela sam 1 (slovima: jedan) dan. Onda me zvalo s radija. Oću doći sutra? Oću, šta ću.
Onda sam morala i u kancelariju.
Kako ću picat tamo kad slušaju Radio ritam. I ja smrtno bolesna na uru i po pročitam vijesti?
Ništa, moram sve odradit. Lezi Sanja di si prostrla.
I još kaže jedan od Šefova (jadna li san, ka šta i jesan) da mi se poglasu vidi kakve san volje. Ma šta on zna.
Pa i vi navaili, di si, pa di si?
Ne mogu reći da mi nije drago šta van falin.
U ponediljak naveče išli Dražesni i ja po naočale.
Ja dobila one za daljinu (a šta san sexy s njima), a on za čitat, pa čin ih je stavija, kaže da mi sad vidi brkiće i sve.
Nisan odolila, morala san mu reći da ja dobro vidin na blizu i bez očala i da ga čisto i bistro vidin već puste godine, i neka bude oprezan sa izjavama!
Post je objavljen 20.02.2008. u 16:46 sati.