Ovu rečenicu nekih vrlo samoživih novinara, nisam jednom čula, istina, ne uvijek uživo, ali od ljudi kojima vjerujem, pa ih uzimam kao istinite.
Naime, već neko vrijeme razmišljam o tome u kojem pravcu odlazi novinarstvo općenito, pa onda i ono u domaji.
Budući da sam i sama radila kao novinarka, voditeljica i urednica u tiskanom, televizijskom, i najviše radijskom novinarstvu, pretpostavljam da sam dobila prilično dobru sliku, premda me zadnjih osam godina nema u domaji, pa uzimam u obzir i promjene koje nisam doživjela na vlastitoj koži. Iako se moj profesionalni interes usmjerio u sasvim jednom drugom pravcu, pokušavam i dalje ostati informirana, koliko mogu, s obzirom da ne mogu gledati sve hrvatske televizijske programe, u Beču gdje živim.
Ali su mi dostupne novine (putem Interneta) i radijske postaje. A činjenica da je i blog postao izvor mojih informacija i to onih koje ne pate od cenzure (osim one auto-cenzure) pa mi se često čine objektivnije i zanimljivije od nekih službenih glasila ili novinskih članaka.
Ono što pak kao neki obični gledatelj kojem treba pojednostaviti (kovanica gospodina Bage, kojim ću se kasnije pozabaviti) ipak jasno vidim je činjenica da se dogodila hiperprodukcija raznih voditeljica i voditelja sumnjive novinarske, jezične ili bilo koje komunikacijske vještine (da opće znanje kao podlogu ne spominjem) koji uglavnom zadovoljavaju kriterij lijepog ili oku ugodnog izgleda, dakle atraktivnost i popularnost.
Bez obzira kako su tu popularnost stekli, to naime za voditeljski posao očito više nije važno. I tu ne želim biti na liniji tko se nije školovao nema što tražiti u tim vodama jer smatram da za dobrog voditelja nije nužno presudno obrazovanje, ali onda bi barem trebali postojati neki standardi na tim televizijama ili radio postajama koji bi se trebali poštovati.
Jer istina je da ni prije voditelji nisu završavali neke škole za voditelje, ali su se vlastitom voljom za učenjem poštivanjem standarda i nenametljivošću, s vremenom profilirali u više ili manje bolje stručnjake, kako je to u svim profesijama.
Ono što mene užasava kako kod voditelja, tako i kod novinara ili urednika-voditelja, je činjenica da sebe stavljaju u prvi plan, a sve ostalo podređuju onda tome. Po meni je zadaća voditelja da vodi (na što ujedno i sam naziv upućuje) neku emisiju na način da ju samo usmjerava, a ne da iznosi svoje osobne stavove (za to postoji forma komentara), ponavlja gostima kako je on ovdje glavni i kako je to njegova (ili njezina emisija, pa možete čuti i karakteriziranje i komentiranje stavova nekih gostiju od strane voditelja i to u stilu: " A jeste neki, sad pokušavate izbjeći odgovor!" ili "Ja se uopće ne slažem s Vama" ili "Tu se s vama slažem" i sl.
Ma što se vi gospodine Bago ili gospođo Novak-Srzić ili Čuljak-Šelebaj imate slagati ili ne slagati sa Vašim gostima????Ili drukčije rečeno, koga zanima Vaše mišljenje o nekoj temi?. Mene zanimaju različita mišljenja stručnjaka iz nekog područja, a onda želim sama odlučiti o tome da li mi je netko vjerodostojan, što smatram ispravnim ili istinitim, a što ne.
Kada tako gledam, onda mi se isto tako jako neukusnim čini nepristojnost i bezobrazluk nekih voditelja prema nekim gostima, bez obzira kojoj opciji pripadaju i da li ih se s pravom razotkriva u njihovim nedosljednostima ili lažima. Zapravo, nemam ništa protiv razotkrivanja ili novinarskog rešetanja, ali mi nije svejedno na koji način se ono provodi.
Tako neću nikada zaboraviti emisiju Aleksandra Stankovića (emisiju Nedjeljom u dva rado pogledam) sa Nenadom Ivankovićem.
Taj gost mi se osobno ne sviđa, ni kao novinar ni kao čovjek. Ali način na koji ga je Stanković počeo ispitivati je bio toliko nepristojan i agresivan da je na kraju taj meni antipatični gost ispao veći profesionalac od Stankovića. Što mi je žao, jer onda i to razotkrivanje gubi na vjerodostojnosti.
Sličan primjer je intervju Mislava Bage sa premijerom Sanaderom.
Ne razumijem, je li bezobrazluk (kojeg neki političari možda i jedino razumiju, ali sad nije riječ o tome) zaista neophodan da se dobije odgovor. I tješi me Goran Milić kod kojega vidim da je moguće postaviti i neugodna pitanja pristojno i isto tako pristojno inzistirati na odgovoru.
Izgleda da je možda zaista istinita navodna izjava tog profesionalca kako on smatra da nije toliko dobar, koliko su drugi loši.
A zašto su drugi loši? Pa pogledajte bilo koji prijenos ili emisiju, gdje se stalno u svakoj najavi aludira na privatan život voditelja...Tako svi znamo da je Nikolina Pišek sa Kristijanom Curavićem, ali ne iz žutog tiska nego sa nekog prijenosa na državnoj televiziji...Ili prvo doznamo sve o njezinim noktima, kako bi onda ona mogla suvereno porazgovarati sa Janicom Kostelić, naravno ne o skijanju, već o Janičinim noktima. I sve se vrti oko voditelja, oko njihovih navika, stila života... Oni zapravo postaju vijest i informacija. Naravno da ne zagovaram neku sterilnost u prijenosima, ali postoje diskretniji i istančaniji načini da se nešto da do znanja, bez da se pretjerano upućuje na svoju osobni veličinu.
Radio-novinarski-ego-tripovi su mi omiljeni. To su oni koji obožavaju slušati svoj glas bez obzira na rezanje pjesme koju možda s uživanjem slušate, jer oni će vam u stilu pričam samo da pričam zaželjeti ugodnu vožnju ako ste u autu, ugodno slušanje ako ste doma ili kuhate ručak ili....ne znam što, već će oni sve moguće nabrojati, a da vam pritom neće dati neku važnu informaciju. Ali eto, čisto da ih slučajno ne zaboravite, kako su oni dragi,dobri, misle na vas i imaju tako divan umirujući glas....poput Sonje Šarunić.
Da parafraziram Bareta: "A gdje je nestala informacija?"
I što je danas uopće više informacija?
Istina, postalo je nekako pomodno žaliti se na žutilo u novinarstvu, ali to je činjenica.
Isto kao što je činjenica da ljudi traže ono što im se nudi i da djeca uče od onoga što im je ponuđeno. Gospodin Matija Babić je na tome izgradio svoju poslovnu karijeru. Iako se u njegovom slučaju radi o čovjeku koji očito ima veze sa novinarstvom ili vođenjem jednog portala, neupitno je da to veliko poštivanje onoga što publika želi smanjuje standarde, jer publika je uvijek željna više i više (ne nužno kvalitete, već razotkrivanja i banalnosti), a malo je onih koji znaju reći gdje je granica. Ili onih koji će se uopće držati nekih granica, čitatelji su izgleda neka neprikosnovena stručna masa kojoj se onda treba sve podređivati (hm, otkuda mi je poznata ta masovna psihologija?).
I zapravo se radi ne toliko o nestručnosti ili neprofesionalnosti, koliko o jednoj etičkoj opredijeljenosti koja onda prihvaća sve što vole mladi bez neke alternative ili ne daj Bože nekog pretjeranog filozofiranja, jer stvari su jako jednostavne. I neka budu, i neka ljudi imaju i takve brze, jednostavne informacije na raspolaganju. Ali odabir informacija koje se onda ipak serviraju su bez alternative.
Jedan od najstrašnijih primjera tko je sve danas novinar i to urednik i novinar-istraživač je primjer gospodina Pukanića.
On je od fotografa ili fotoreportera slikajući zgodne komade, nekim nevjerojatnim čudom, kakvo je, po meni (ovo je ipak moj blog, jel' Bago?) moguće samo u kafkijanskim preobrazbama vrlo ambicioznih malograđanskih tipova koji se žele potvrditi u svijetu velikih novinarskih faca.
Osim o činjenici da se radi o polupismenom gospodinu (jednom prilikom sam se dopisivala s njim) koji svoje novinarstvo temelji na aferama i urotama zavjere koje su očito zanimljive narodu gdje nema kruha, ali ima igara. Dok sam gledala Novo novo vrijeme, film Igora Mirkovića, nisam mogla doći k sebi od onih scena gdje urednik Puki predlaže nesuvisle bombastične naslove, a stari novinarski lisci mu pokušavaju što lukavije do kraja redigirati svaku riječ, jer ipak treba od nečeg živjeti, a zamjeriti se onome tko te plaća i nije neka profitabilna fora.
Ako ga je netko gledao nedavno kod Stankovića, mogao je lijepo vidjeti kako je on zapravo jedna jako velika faca, njega se zove u sve relevantne emisije, on je ona siva eminencija, on zna sve tajne u stilu alanfordovskog Broja Jedan (hvala Savršenome na ovoj opaski), on si je sa svima na ti, on svih upozorava kako i što trebaju napraviti, od Petrača do Gotovine....Kakve veze to s novinarstvom ima, teško je više reći. A zapravo me kao prosječnog, običnog gledatelja i ne zanima tko je koga, kada i zašto, jer na kraju krajeva ne vjerujem (kao prava Hrvatica ) nikome, ili u ovom slučaju, ne vjerujem njemu.
Ali ono što kao neobična gledateljica vidim je jedna prilično krnje ili naknadno obrazovana i profesionalno nekompetentna osoba malograđanskih stavova koja je u stanju izjaviti kako mu je bahatost strašna...O Bože, smiluj mi se...
A smiluj se i svakom novinaru u domaji, koji pokušava zadržati svoju neovisnost, etičnost i profesionalnost na nekoj pristojno razini (znam znam, rastezljiv pojam, ali moram ostaviti slobodu stavljanja osobnih granica zar ne?).
A ima ih još i te kako...Istina, dosta im je teško preživjeti u tom svijetu velikih novinarskih i voditeljskih faca, pa nekako uvijek budu maknuti s pozicija. A zamjene ih oni agresivniji, glasniji, navodno jako neposredni i vrckasti poput Barbare Kolar ili još duhovitijeg Duška Čurlića. Ali taj par je jako rado gledan, što potvrđuju i nagrade publike. I premda se mogu tome do preksutra zgražavati, ono što me doista zabrinjava je činjenica da je Mislav Bago dobio godišnju nagradu struke.
Dok su ljudi poput Tihomira Ladišića ili Branimira Pofuka, nekako preko noći nestali, barem sa HTV-ovih prostora.
Jedan od maknutih je i moj bivši kolega, vrlo draga i poštena osoba, čiji e-mail je nedavno stigao do mene, pa vam ga s njegovim dopuštenjem stavljam na raspolaganje i pozivam na komentare, slobodne, necenzurirane, dugačke, komplicirane, kratke ili sasvim jednostavne, Molim samo da imaju veze sa temom i da budu pristojni...Pa evo