Marketing
Očekivanja
Neki dan me misao povukla za jezik. I želja. I strast. U govoru. U dokazivanju. Vlastitog gledišta. Kojeg bi rado dijelila sa drugima.
Ali ne dijelim. Ono što čovjek smatra očitim ponekad ga najneočitije lupi po glavi. Prišulja se i opali ga.
Sada ležim na podu. Nije velika masnica, ali me boli glava. Umorna sam. Skoro mi se spava. Ali ako zaspim, možda se neću probuditi. Ovog trenutka to ne smatram velikom stvari. Ništa posebno. Ni prva ni zadnja.
I onda se naljutim. Tko su drugi da me tuku? Tko sam ja ako im to dopuštam? Lažljivac. Jer ako tvrdim da jesam sve što pokušavam dokazati, onda izvrsno glumim čineći upravo suprotno. Ali ne glumim. Tako se osjećam.
I što onda? - kaže mi svijest - Sad ćemo postati mamina maza? Daj se plači malo, nisi dugo. Gospon Upornost te napustio sa ljubavnicom. Gospođica Lakše je uvijek bila dostupna. A kad zanjiše onim svojim bokovima, ni meni nije ništa lakše... - slatko se nasmije.
Daj šuti. - odvratim joj - Još mi samo trebaju propovjedanja "višeg" osjetila da mi upotpuni dan.
Je, pa kad nam je dosadno. Tu si se rastepla ko kakva crkotina. Šta da ja radim draga, blejim u tebe? - opet se nasmije.
Ej, mani svoja posla. Imaš papirologije za srediti. - otresem joj - Počni.
Kakve papirologije?
Stol ti je pun žalbi. Da ti se začepe usta na 24 sata pa da se mogu prisjetiti što je tišina.
Jao.. - nakesi se - Kako smo puni samo... samo... kako se ono zove, kad samog sebe ubjeđuješ u bijedu? Ubjediti, uvjeravati, tvrditi sa sigurnošću da je što istina, izjavljivati...
Isključi rječnik. - kipim - Uvijek se upali u krivo vrijeme.
Kao i tvoja nesigurnost.
Ideš mi na živce.
Zovi me Jacques. Jean... Paul...
Ha? O čemu pričaš?
Pa tako se zovu oni sexy francuzići po hotelima, znaš koji masiraju bogate kokoši. Nabildani, okupani u ulju za tijelo, preplanuli... Pravi se da si tamo. Jedan takav te sada relaksira, toči ti čašu vina...
Ja ne volim vino. - podsjetim.
Izrode. - doda savjest - I uglavnom, lijepo ti je. Sve brige objesi na štrik, posušiti će se do sutra. Ja ću ih ujutro pokupiti mirišljave i suhe, malo popeglati i spremiti u stražnji ormar. I onda ga zaključati i baciti pretilog kompića kroz prozor, ok?
Da bar... - iskolutam očima više zaokupljena sexy francuzom u mislima.
Ajde, ajde, nisu sve lađe potonule. Plutaju. U dijelovima. Ali nije tako crno.
Ne? - pitam ironično.
Varikina sve izgriza dušo. - majčinski mi tepa - Samo trebamo par karnistara. Ja ću donijeti kuhaču, ti lonac i party do zore!
Će doći Jacques?
Pa naravno! Ali on je moj komad. Ti imaš posla. Ja nadgledam.
Eto ti ga, uvijek isto. - prigovaram.
Je pa, svakom po zasluzi. Ja radim sada, a ti odmaraš. Zapravo vučem te, a teška si ko vreća krumpira. Ili pijeska. Mokrog. Uostalom, nije važno. Kičma me boli. Zato skini mi se s leđa!!! - naglo se uzruja - Šta si ti misliš, da sam ja ovdje najamni radnik? Za badava? Pa svašta si ti dopuštaš s vremenom! Više su te gazili kad si imala 16 godina. Onda te nitko nije mogao razuvjeriti kad si u onome ustrajala. A gdje bi bila danas da nije toga? I ja skupa s tobom? Čuvala ovce na poljima zatupljenosti, u društvu ostalih ovčara sa živinama istog umnog potencijala? Baš krasno! Prepričavali bi si doživljaje stoke i peradi, žvačući travke i brojeći dane od početka do završetka jesenskog i proljetnog sajma. Gdje vas prodajemo pod "za klanje" i "rasplodne"!
Ti to mene nazivaš stokom? - prenem se.
Ti si blesača, eto šta si. Imaš. A nemaš. Mogućnosti. Volje. Usporedi ih pa ih križaj. Možda ispadne kakvi pametniji hibrid pokraj kojeg neću zamišljati posljednje dane onesviještena na kakvoj zmazanoj palubi, sama, sa pticama koje me kljucaju da provjere jesam li već crknula, sljepljena i hladna od tvojih Orbitovskih udaha kojima me gušiš kao manijakalni ubojica svoju žrtvu poderanim hulahopkama!
Isuse, šenula si... sam. - sledim se.
Pa kako ne bi? Od stalnog prigovaranja zavrtim se. Ravnoteža mi cvokoće kao netom izlegnuti ptići u gnijezdu od....
Ok! - podignem glas - Metafore ti NE IDU. Kloni ih se, u redu? Ja pišem. Pusti to meni. Inače ću ja crknuti... No dobro, shvaćam poantu. Šta se pjeniš, - dižem se s poda - potonula jedna lađa, imamo još u spremištu. Nije bed.
Kako nije? Prvo govoriš jedno, pa drugo... Ne sviđaš mi se takva. - kaže meko - Imamo mnogo. Zapravo, sve. A ti tražiš još više. I dozvoljavaš da nas drugi gaze. Da nas svađaju i rastave. Da hodamo ulicama kao kakva dva stranca, u tišini, zamišljeni i promrzli od tuđih razočaranja. I ovo je meni jedini život, znaš. Ni ja nisam svu pamet svijeta pobrala. Pokušavam te savjetovati, ali ne mogu kad se praviš kao da me nema. I ja postanem usamljena. Kad se izoliraš od mene i pokušavaš ne razmišljati o ničemu, ignoriraš me. A koga ja drugog imam?
Mm, - stisne me u grlu - pa dobro. Mislim, nije. Uh, ne znam. Kad me svijet pritisne uza zid, ruke i noge otkažu poslušnost i jedino me oči služe, a ono što gledam je ružno...
Je li to ružno u tebi ili izvan tebe? - upita me svijest.
Pa, izvana.
To je sve što trebaš htjeti. Željeti. Očekivati od sebe. Od svijeta ne očekuj ništa. Ne budi onaj koji duguje, već koji prašta.
Post je objavljen 19.02.2008. u 21:57 sati.