F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (10)
ČETVRTA RIJEČ:
"Blaženi siromašni u duhu, jer je njihovo Kraljevstvo Nebesko."
"Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!"
(nastavak)
No zadovoljštinu nije trebalo dati samo za oholost s bogatstva, nego i za snobizam, za oholost zbog socijalnog položaja. Sav je svijet pun ljudi koji se na temelju okolnosti u kojima žive, drže boljima od svojih bližnjih i time se hvastaju.
I za njih je (Isus) izvršio pokoru, kad je slavu svoga božanstva sakrio u tijelu čovjeka i kad je na sebe preuzeo najgorču zapuštenost i žigosanje. Već na početku Njegova života stoji riječ: "K svojima dođe i njegovi Ga ne primiše." Gradovi su se odvratili od Njega: Betlehem Ga je odbio ukonačiti, Nazaret Ga je istjerao izvan svojih zidina, Jeruzalem Ga je kamenovao.
Doista je mogao o sebi reći: "Nije prorok bez časti osim u svom zavičaju i u svojoj kući." Ljudi su Ga napustili. Njegovi učenici, kad su čuli da će se dati na dar u obliku kruha, govorahu: "Ovo je tvrd govor, tko će to razumjeti?" ... i oni Ga više nisu slijedili.
Zakonodavci su Ga napustili i predbacivali Mu: "Gle, čovjeka izjelice i pijanice, prijatelja carinicima i grješnicima!" Ostavljali su Ga dapače i siromasi, te se blago potužio: "Nećete da dođete k meni, da živite."
Jedan od Njegovih apostola izdao Ga je za 30 srebrnjaka, jedan jer se stidio pred služavkom, i trojica kad su spavali. Pa i oni kojima je pomagao, odvratili su se od Njega: "Nisam li ih deset izliječio? Gdje je drugih devet? Nitko osim ovoga tudinca nije se vratio i slavio Boga?"
A onda, na kraju života, mogao je rimski vlastodržac reći: "Tvoj vlastiti narod predao Te je meni." Tako je On, Kralj kraljeva, bio siromašan po svom socijalnom položaju, jedan od izbačenih, da bismo mi po toj zapuštenosti - dah nam zastaje kod te pomisli - postali djecom Božjom!
I napokon, izvršio je pokoru i za ohole duhom, za sve koji misle da mnogo znadu, koji su bez vjere i oslanjaju se samo na ljudsku mudrost. Za njih postao je siromašan duhom.
U javnom životu veselilo Ga je što se uzvišene istine nebeskog kraljevstva poklanjaju samo poniznima: "Slavim Te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih, a objavio malenima."
U noći smrtne muke, u vrtu, kad je sa svim svojim strahotama započelo otkupljenje od oholosti, nazvao je svoju dušu "žalosnom do smrti". A na Križu proživio je blaženstvo siromašnih duhom, kad je priznao zadnje i najveće svoje siromaštvo, duhovno siromaštvo: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"
Čak i podnevno sunce sakrilo je svoje svjetlo, u znak duhovne napuštenosti Njegove duše. Sigurno Ga Otac nije ostavio, ali Krist nije htio gorčine Svoga kaleža umanjiti ni jednom jedinom kapi utjehe svoga Božanstva.
Iz Njega se izvinuo uzdah napuštenosti, a ne zdvojnosti. Zdvojna duša ne zove Boga. Kao što umirući, potpuno iscrpljeni, ne ćuti muke gladi, nego se zadnjom snagom bori za svoj život, ne osjećajući bolnu napuštenosti kao najsvetiji, kao Krist na Križu.
To je bilo najteže ispaštanje. Biti siromašan imetkom, biti žigosan od društva i ostavljen od prijatelja, nije bilo tako teško kao u času smrtne borbe odreći se Božje utjehe, radi zadovoljštine za one koji vjeruju samo u svoju mudrost, za intelektualce i za umišljene, koji neće da sagnu svoje glave pred Božjom mudrosti, za ateiste, koji provode život bez Boga, i za sve koji Njegovo Ime brišu sa zemlje živih.
Riječ s Križa otkriva nam kako teške, smrtne duhovne muke trpe duhovi i srca koji su bez Boga. On je iskusio što znači biti bez Boga. On je proživio samotnost i bijedu bezbožnika, jer je trpio i iskusio njihovu zapuštenost, da bismo mi dobili sigurnu utjehu, da nikada ne bismo morali biti bez Njega. U osjećanju da je odijeljen od Boga, otkupio je sve koji bez Boga žive.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 19.02.2008. u 00:19 sati.