...Veki i Luka su se istog trenutka upleli i izvukli me, ali bilo je prekasno; netko me već udario po rebrima i rukama. Sjatili su se oko mene:
- Hej! Luce! Jesi dobro?
- Dečki! Hvala! Nisam, boli me...
- Kaj su te maznuli? – derao se Vedran pokušavajući nadglasati buku koja je bila sve jača i jača
- Da, izgleda! Rebra i lijeva ruka. Mislim da su me sredili palicom ili tako nečim...
- Ovo im neće proći samo tako!!! Nitko moju sestru ne dira!!! – još glasnije je vikao Marko i psujući se ugurao među tu raju
- NE! Marko!!! Luka, drži ga! Ne! Razbit će ga! Ne....
Odjednom, osjetila sam naglu bol i slabost, padala sam. Netko me uhvatio; više nisam bila ničeg svjesna. Zamračilo mi se pred očima i onesvijestila sam se...
Slijedeće čega se sjećam je buđenje u bolnici. Oko mene je bila hrpa zabrinutih lica (moji, dečki, Ana i stric) . Na prvi tren se nisam snašla:
- Di sam ja to?
- U bolnici. Jel te nešto boli? – zabrinuto me pitala mama. Tak tada sam osjetila lagano probadanje u rebrima kad bi govorila i bol u lijevoj ruci
- Da, malo rebra i ruka. Kaj se dogodilo?
- Jel se sjećaš da smo bili na stadionu? – pitao je Veki
- Da. Dinamo je poveo i bila je neka tučnjava...
- Da i tebe su malo razbili i onda je Marko napao i ti si se onesvijestila. Odvezli smo te na Hitnu. Imaš napuklo rebro i lijeva ruka ti je slomljena na dva mjesta.
- Super! Zato me sve boli! A tko me to izmlatio?
- Jedan dečko. Tu je ispred vrata, i on je izubijan. Užasno mu je žao i htio bi ti se ispričati i sve. Stvarno se kaje.
- Aha, kako da ne... Dobro, zanima me ipak ko je takav krelac. Luka, daj mu pliz reci da ću ga primiti kad odete. Kad mogu doma?
- Prekosutra.
- Tekma? Kak je prošlo?
- Izgubili smo, 3:2.
- A Marko?
- On je isto natučen i ima slomljenu ključnu kost pa će morati malo duže ostati.
- Ajoj! Anči, daj odi k njemu, pravi mu društvo. A ostatak pokupite se doma. Nije se niš tak strašno dogodilo i brzo sam natrag.
Brzo sam se pozdravila sa svima. Izgarala sam od bijesa i htjela sam što prije vidjeti krivca za svoje ozljede. U sobu je ušao visok, pomalo zgodan dečko, crne poluduge kose i svjetilh očiju. Šepao je i ruka mu je bila u gipsu. Pogled mu je bio spušten, kao da se bojao... Prišao mi je sasvim blizu:
- Bok. Kako si?
- Kak misliš? Kretenu majmunski!!!! Loše sam!! I to zbog tebe!!! – bila sam bijesna na tog mulca
- Oprosti. Žao mi je. Užasno mi je žao.
Ispričavao se tako nekih pola sata i objašnjavao se. Gotovo je plakao. U jednom trenutku mi ga je skoro bilo žao (brzo me prošlo). Poslije sam se pomalo i zabavljala:
- A ti i inače tako mlatiš ljude po stadionima?
- Ne! Nikako. Zapravo, ovo mi je prvi put da sam sa Torcidom u gostima. Mislim da više neću tako uživati u ovakvim susretima. Još jedino idem na tekme protiv pete nepalske lige. - rekao je sa smješkom
- A kako da vjerujem jednom Torcidašu?
- Gle, ovo je stvarno bilo glupo, primitivno i užasno mi je žao. I mene boli ruka i kužim da ti nije jednostavno i da si na nekim drogama i td. Prošao sam to i stvarno ne bi htio nikome priuštiti. Bilo je slučajno. Ja volim Hajduk i navijam za njega od djetinjstva, pa kužim tvoju strast prema Dinamu.
- Aha. Dobro. A kak se uopće zoveš? Da ti imam gdje tužbu poslati?
- Danijel. Ti si Lucija, jel da? – samo sam kimnula glavom – Znaš, još mi je gore to što sam te ozlijedio na tvoj rođendan. Stvarno sorry! Morat ću ti se nekako iskupiti.
- Čuj, trenutno, ni da imaš sve pare ovog svijeta ne bi mi se mogao iskupiti. Ono, svaka ti čast kaj si se došao ispričati i sve, ali ak si sad očekivao da ću ti odmah oprostiti i šta sve ne... Neće ići.
- Nisam ništa očekivao. Žao mi je. To je sve. Moram sada ići. Ovo je za tebe – rekao je i stavio neki cvijet na stol – Sretan rođendan. Nadam se da ću te još koji put vidjeti. Još jednom, oprosti.
- Da, da, da... Ajde bok!
Za dva dana sam izašla iz bolnice u puno boljem stanju i gotovo bez bolova. Napokon! Danijela nisam vidjela od prvog susreta, a i nisam puno razmišljala o njemu. «Ko ga jebe» mislila sam si. Sve dok ga nisam vidjela, na rehabilitaciji 4 tjedna nakon izlaska iz bolnice. U ta četiri tjedna svašta se događalo: moji su mi radili tulume (na moru i u gradu), Dinamo je pobjedio u uzvratu Hajduk, Ana i Marko su prohodali... Sve u svemu super! A onda sam ga ugledala; smiješio se i mahao mi. Nije bilo teorije da ga uspijem izbjeći jer je medicinska sestra vidjela da me zove i suptilno me uputila u njegovu blizinu (nikakvi pokušaji opiranja nisu bili uspiješni). Lik mi je dao ruku i poljubio me u obraz, ko da se poznajemo godinama. Sestra se ljubazno nasmiješila, namignula i pustila nas.
- Bok! Pa ko bi reko da ću baš tebe ovdje nać? – pitao je sa smješkom
- Ma da, stvarno ko bi rekao?! Osim kaj sam skinula gips kad i ti i kaj su samo tu vježbe? Nevjerovatno izneneđenje! A izgleda i da si podmitio sestru!
- Očito mi je plan odlično uspio kad si došla. A kako si? Jel te boli?
- Ne. Više ne. Inače sam bila dobro a onda sam tebe vidjela.
- Još se uvijek ljutiš na mene? Bilo je slučajno! Zaista! Kako da ti dokažem?
- Joj, daj začepi! Živo me briga!!! Za tebe posebno. Ni ti se više namaš kaj brinuti zbog toga! Tužila te nisam, savijest ti je mirna jer si se ispričao i to je to! Samo nemaš me kaj onda zvat, slat mi cvijeće i slična čuda!!! Zašto si me uopće onda danas zvao k sebi?
- Molim te, smiri se. Znam da me mrziš i sve to, ali ja tebe ne. Mislio sam da si se možda odljutila pa da ti se mogu iskupiti, ali vidim da ništa od toga. Oprosti. Namjera mi nije bila loša.
- A čime bi se ti to meni iskupio?
- Reći ću ti ako odeš sa mnom na kavu poslije ovog? Daj, molim te!
- Ajde dobro. – samo me čista znatiželja i trenutak slabosti nagnao na pristanak.
Došao je doktor i morali smo prekinuti razgovor. Poslije vježbi, našli smo se u «Boxu» Bila sam malo bolje volje pa se i on opustio i iznio mi svoj plan kako bi me vodio na more u svoju vikendicu na Pagu (primamljiva ponuda, ali ipak sam odbila). Nakon toga, nasmijao me nekim anegdotama i razgovor je jednostavno potekao. Zaboravila sam na vrijeme i tko je zapravo moj sugovornik...
Post je objavljen 19.02.2008. u 00:15 sati.