Jedno od prvih sjećanja
jest:
Sjedim i iz mekih kartona i debelih papira izrezujem
komade oklopa --
jedan list selotejpom lijepim u cilindar i izrezujem oči --
uvezujem sve skupa
ljepljivom trakom oko sebe,
nabijam papirnatu kacigu jedva na glavu i teško što vidim kroz nju,
vezujem kesicu s ukradenim majčinim nakitom o pas jer svaki vitez ima kesu s novcem o pasu koju prezrivo s konja baca bijednim halapljivcima nikad ne brojeći
i s plastičnom nekom cijevi namjesto mača, krutim kartonskim štitom
viteški jurišam po stanu, praveći
coktaje što
glume kas.
Tada nisam imao dva kokosa a
Nemam ih ni sad premda znam gdje ih ima.
Kad se to odigralo - ne znam ali
vjerujem da sam još bio neobrazovan i pravo viteški nepismen.
Neprijeporno sam znao već rukovati škaricama i ljepilom i bijah
dovoljno usredotočen da u najnervoznijoj dječjoj dobi
minuciozno i posvećeno
danima izrađujem oklop od papira koji se raspao tako brzo, tako lako,
nakon samo par ushićenih minuta dijeljenja
pravde s plastičnoplavim mačem
i bižuterijom u kožnoj kesici za pasom..
--- --- ---
Petnaest godina kasnije
obreo sam se u nekom bijelom vještičjem kovenu u pljesnivoj kući,
u kojemu se čista uma pričalo halucinogeno i dodirivalo po čakrenim čvorovima i
jedna me tamo gavranska djevojka, zajedno s
mladićem koji je šutio i kojemu nisam vidio lice od sjena,
uvela uz moć svijeće i sugestivnih vrtloga u
prošle inkarnacije, počevši od najintenzivnije i najnerazrješenije koja bje: