Tko me je sve u životu ranio? Ne želim osuđivati, osuda je iz mržnja. Dosta mi je mržnje, pogotovo zatomljene i podsvjesne. Kada nas povrijede a ne dopustimo si ni da smo ljuti na njih, jer smatramo da ne zaslužujemo i tada mržnju usmjeravao prema sebi. Znam da nisam uvijek davala savršene rezultate. NItko ne zna kako sam se osamljeno osjećala okovana u takvim situaciju. (ovo nema veza sa ljubavnim jadima, ne poznajem ih jer ljubav nije jadna) Mogla sam birati osmjeh iskrenosti, koji me neće povrijediti, ja sam tražila smiren osmjeh i dobola poniženje. Mogla sam birati toplinu i strpljenje, tražila sam savršenstvo i dobila rane i osvetu. Tražila sam ljubav i dobila sam ponos. Tražila sam snagu dobila sam pad. Nitko ne zna kakva je bol obuzela moje biće. Nitko ne zna kakvo je poniženje skršilo moj ego. Nitko ne zna koliko sam čeznula za ljubavlju. Trudila sam se vidjeti ono najbolje u čovjeku i skoro iskrvarila. Moje biće bojalo da je bezvrijedno zbog neispunjavanja kriterija, prljavo zbog straha i bijesa, suvišan teret, pretežak teret zbog kukavičluka i slaboće. Osuda boli, nečovječno se ponaša taj koji osuđuje katkad, kad ti ne daje topli majčinski osmjeh pun praštanja. Tvoje osude se ne bojim ljubljeni, željela sam te vidjeti i srce mi je za tobom čeznulo ko ludo. Da ti se rastuži srce nisam htjela, time što sam slaba i nemoćna, što se koprcam i očajno trzam, što ne uspijevam. Mogu se truditi koliko hoću Tjelesno umorna, vremenski gnječena, ljubavlju nenapojena. Ne strah od povrede ega, fučka mi se za ego, strah od otpadništva u društvu, da sam izgubljen slučaj. Nisam sam htjela biti na teret drugima, jer me oni ne bi mogli nositi, a htjela bih nositi cijeli svijet.
Ali to nije strašo, važno je da to želimo i da se ljubav umnožava u čežnji. Krivnja može ljubav zatvoriti u ledeni dvorac. Ima jedna tajna koja mi je slomila srce na tisuću komadića, jedna krivnja koja teži 1000 tona, preteška za jednu malu krhku djevojčicu. (nema veze s ljubavnim jadima). Ja s tim nisam mogla jasno razmišljati. Nisam to željela i željela sam to spriječiti, ali bila sam razapeta, paralizirana, beskrajno tužna. Htjela sam biti plodna, okrepljujuća, htjela sam dati sve što je moja duša u stanju dati - Utjehu, Nadu, Optimizam –i žudila sam za tim obilno. Ali u tom trenutku to nisam mogla dati, kad nis sama nisam to imala. Sve je krenulo nizbrdo. Valjda je to tako trebalo bit. Osjećala sam kao da me pribijaju na križ.
Osudila sam one koji su osudili mene.
Post je objavljen 18.02.2008. u 21:37 sati.