Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bocicenade

Marketing

Bočice su podijeljene...

U petak 15. veljače na "Svjetski dan djece oboljele od malignih bolesti" podijeljeno je preko 500 Bočica nade u Zagrebu i Rijeci, a dan poslije i u Splitu.
Bočice su podijeljene na Onkološkom odjelu Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj, Hematološko-onkološkom odjelu Kliničke bolnice Šalata i Dječjem onkološkom odjelu Kliničke bolnice Sestre milosrdnice u Zagrebu, na Odjelu za hematologiju i onkologiju Dječje bolnice Kantrida u Rijeci, te na Kliničkom odjelu za hematologiju i onkologiju u Klinici za dječje bolesti u Splitu. Ostalih tisuću bočica će se dijeliti u dogovoru sa sestrama i bolnicama u terminima kad to njima bude najviše odgovaralo.

Dugo sam smišljala kako napisati ovaj post, nedostajale su mi riječi kojima bi izrazila sve ono što sam osjetila tada i što mi se vrti u glavi od onda. Učinilo mi se najbolje da prenesem doživljaje žena koje su dijelile bočice taj dan:

„Cijeli protekli dan sam se osjećala kao da idem na najteži ispit. Noću sam se budila, a onda je zazvonio sat i automatski sam se obukla prošetala psića i dojurila do Blaženke, Lidije i Ivane. Bilo mi je malo lakše kad sam se susrela s njima, a onda smo Ivana i ja krenule do onkološkog odjela na Šalati, a Blaženka i Lidija su išle u Vinogradsku. Sestra koja nas je očekivala, uvela nas je prostore gdje su smješteni mali anđelčići. Bilo mi je jako teško jer sam jako emotivna osoba, ali odlučila sam da moram izdržati i zadržati osmijeh na licu. Drage moje moram vam reći da je cilj naše akcije ostvaren i da smo uspjeli izmamiti osmijehe na licima teško bolesne djece. Rado su uzimali kutijice i otvarali ih da vide što je u njima. Sa svakim smo djetetom malo popričali.Bilo mi je teško smiješiti se ali sam izdržala. Teško mi je i pisati jer sam pod velikim dojmom.Stalno mi dolaze slike djece pred oči... Ja bi sad najradije da čujem da su svi ozdravili.. Ali eto, Bog je htio ovako ...
Oko 13 sati smo krenuli do Klaićeve. Ovdje mi je čak Ivana rekla da ako ne mogu ne idem, no odlučila sam sama sa sobom da moram ući. Nama je bilo teško, ali kako je tek onda dječici i njihovim roditeljima. I ipak sam navukla masku, a u Klaićevoj smo dobili i vrećice za noge. Ovdje su se okupile i sestre i liječnice i bile su oduševljene bočicama . Bilo nas je valjda desetak u minijaturnom hodniku-ambulanti.Otvarale su kutijice i divile se baš svakoj bočici te počele govoriti koja bi bila najbolja za koga. Učinilo mi se da su ih željele uzeti sebi za svoju djecu no onda sam shvatila da su bočice birale za djecu koja se tu liječe, a koja nisu bila prisutna s takvim žarom i veseljem da to nisam mogla vjerovati. Kad su bile zadovoljne odabirom napisale su na bočice ime i prezime djeteta. Te sestre i liječnice su zračile tolikom pozitivnošću valjda ih je dragi Bog skupio na to mjesto. Bilo mi je malo lakše. Dječica su s velikim osmjehom otvarala kutijice i bila presretna. Nikad neću zaboraviti pogled male djevojčice koja je uzela Annienu bočicu-princezicu i stalno je promatrala okretala i gledala sa svih strana...nije ju ispuštala iz ruku. Kraj svakog su djeteta bile mame.
Drage moje znam da smo učinile puno, a osjećam i to da smo im poslale pozitivnu energiju koja će im pomoći da prebrode težak period svog života... Kad sam umorna i psihički iscrpljena došla do kompjutora i ugledala vaše postove vidim da smo tamo bile sve zajedno...“

Senka

„Vesna, Renato, Ana i ja danas smo bili u Rijeci i bilo je dirljivo.
Bočice su dijelile Vesna i Ana, njih su obukli u zelene kute, stavili im maskice na usta i one su posjećivale dječicu.
Bilo je vrlo emotivno.
Jedna majka se rasplakala se kada je čitala porukicu nade pa su nam se i Vesna i Ana vratile sa suzicama.
Ne znam što je teže, to sto su svi bolesni ili to što su tu u Rijeci bila jako mala dječica.

No, u svakom slučaju, iako je emotivno i srce ti se stegne, s druge strane tu je veliko zadovoljstvo da smo bili dijelom ovakve jedne akcije...

Eto, cure svaka vam čast, mislim da je ovo daleko od uzaludnoga!!!“

Tihana

„Evo, bili smo na Kantridi. Moram priznati kako mi je drago da tamo nema mnogo djece, svega par ih je bilo koji baš leže na odjelu. Dosta ih dolazi na terapije/kontrole i moram priznati kako mi je bilo zaista teško.

Jesam puna entuzijazma i sve to skupa, ali svejedno, teško je vidjeti onu dječicu i znati da su tako bolesna. I ja, i Ana smo se rasplakale skupa s mamom jednog dječaka. Nije mogla pročitati poruku do kraja pa ju je Ana pročitala, ali svejedno mislim da joj je bilo drago. Znam da smo ju rastužile ali sigurno zna da ništa loše nismo mislile.

Bočice smo ostavile sestrama tak oda će one davati djeci kako budu dolazila, a ukoliko zafali - zvati će Anu.

Eto, tako je bilo kod nas!“

Vesna

Po reakcijama djece, roditelja, medicinskih sestara i doktora koji su prihvatili ovu našu akciju otvorenih srca, možemo reći da je akcija uspjela.
Naša ljubav i nada u bočici, došla je u ručice "našoj" dječici, a s njom i osmijeh na njihova lica.
Neka ih bočica nade i dragi Bog čuva u njihovim najtežim trenucima na putu k potpunom ozdravljenju.
Želimo im sve najbolje.






Post je objavljen 19.02.2008. u 10:00 sati.