Marketing
Pogled na knjižnicu s mog prozora
Konačno sam porazila lijenost i napisala nešto. Naravno, prošlo je dosta vremena pa se nakupilo teksta. 
Tko pročita ovo do kraja...svaka mu čast. 
"Ne, to ću ja naučiti u školi", strpljivo sam odbijala bakine molbe da me nauči čitati. Nisam razumjela zašto žuri, zašto me ne pušta da uživam u djetinjstvu. No, začudo, i oni u školi su bili iznenađeni. "Baš ni jednu rečenicu?", pitala me pedagoginja svisoka, upućujući dug pogled mojim roditeljima, srednjoškolskim profesorima i baki, učiteljici u mirovini.
"Ne", odgovorila sam prkosno,"čemu bi onda služila škola? Došla sam ovdje naučiti. Inače bih se dosađivala."
Odrasli su izmijenili poglede i prasnuli u smijeh. Prodorno sam ih gledala i znala da me podcjenjuju. To me prilično ljutilo, no "starci" znaju biti takvi.
U prvom sam se razredu prilično razočarala. Čitati sam naučila za par sati i ostalo vrijeme provodila u dosadi. Nisam mogla sjediti na miru i često bivala ukorena zbog "šetnje" razredom ili drskosti. Nakon nekog sam vremena osmislila vlastiti način zabave. Dok bi drugi učenici naglas čitali tekstove, stavljala sam prst na kraj rečenice za koju sam intuitivno znala da će biti posljednja pročitana. Tako sam mogla nesmetano čitati ostale tekstove u čitanci i uvijek znala gdje je tko "stao" s čitanjem.
No, ubrzo sam pročitala sve tekstove u knjizi i ponovo se počela dosađivati. Moje je sljedeće odredište za "ubijanje" dosade postala - knjižnica.
Odmalena sam poznavala tu zgradu u kojoj su radile dvije ljubazne "tete" koje me nikad nisu štipale za obraze ili postavljale "glupa" pitanja, već su me povele do niskih polica sa slikovnicama. Dok je baka birala knjige za sebe ili čavrljala s "tetama", ja sam sjedila u niskim, udobnim naslonjačima i listala knjige. Nisam znala što u njima piše, no po ilustracijama sam uvijek točno ispričala priču.
Ovaj je put bilo drukčije. Naučila sam čitati i više mi nije trebao "prevoditelj". U početku sam dolazila po slikovnice koje mi je nekad čitala baka. Iznova sam proživljavala djetinjstvo; boje, oblike, mirise, strahove...
Kako je vrijeme odmicalo, počela sam sve duže ostajati u knjižnici. Napustila sam odjel sa slikovnicama i "preselila" na niz polica s dječjim knjigama. Svakodnevno sam satima sjedila u "svom" sivom naslonjaču i živo proživljavala pustolovine likova iz romana. Obožavala sam avanture, krimiće, pripovjetke...
Priče o prijateljstvu i ljubavi su u meni budile zanos i nadu u ljepši svijet, dok su me one s tužnim temama odvodile u duboku depresiju...
Često su se granice između stvarnog i zamišljenog svijeta brisale. Na nastavi sam u svojoj glavi proživljavala strašne oluje, borila se sa zmajevima i spašavala Zemlju, a kod kuće bih skidala slike sa zida, nadajući se da se iza njih krije prozor u moj svijet.
Roditelji su bili zadovoljni mnome jer su i sami zaljubljenici u knjige, iako im se nije sviđala moja "prebujna" mašta. Nisam ih slušala jer sam znala da me ne razumiju, no nisam im željela pričati o sebi. Živjela sam u svom svijetu i sve je bilo dobro.
Na početku šestog razreda moj je interes za astronomiju i fiziku dosegao vrhunac. "Gutala" sam knjige o astronomiji i fizici, iako mi je tata oštro savjetovao da se "ne gubim u tako teškim knjigama". Naravno da ga nisam poslušala i zbog toga mi je neizmjerno drago. Još sam više razvila svoje apstraktno mišljenje i cijela sam poslijepodneva provodila na svom krevetu , ali samo fizički, jer sam centar svijesti preselila u duboki svemir.
Tada nisam imala nijednog prijatelja, no zamijenila sam ih knjigama u kojima sam nalazila toplinu i ljubav.
Nažalost, već dvije godine idem u gimnaziju i imam mnogo manje vremena za druženje s knjigama.
Idem u knjižnicu kad mi se god pruži prilika. Pred vratima knjižnice ostavljam probleme i trčim u zagrljaj duša iz papira. Volim sam miris knjižnice, volim požutjeli papir koji puca pod prstima i sloj prašine u zraku; to daje osjećaj stare mudrosti. Ponekad volim samo šetati između polica i prstima prelaziti po redovima knjiga. Često ne trebam ni tražiti neku knjigu, ona mi dođe sama od sebe i tada gotovo hipnotički sjedam na pod i čitam.
Knjižničarkama je najsmješniji prizor kada pred sebe rasporedim desteak knjiga i euforično ih čitam, često istovremeno.
Još uvijek ne mogu riječima opisati osjećaj zanosa koji mi pruža bivanje na izvoru znanja. Iz knjižnice uvijek odlazim sretna i ispunjena, na vratima uprtivši ostavljene probleme koje je, odjednom, mnogo lakše riješiti.
Post je objavljen 18.02.2008. u 18:20 sati.