Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/backpack

Marketing

DAN 20 - 18. listopada 2005.

Unatoč udobnom autobusu, vožnja je bila paklena. Od oko 540km ceste između La Paza i Uyunija, 180km je neasfaltirano, a ni ostatak nije ništa bolji. Spavanje u busu baš i nije bilo moguće. Kad smo oko 07:00 sati ujutro stigli u Uyuni, bili smo prebijeni. A danas krećemo na turu Salar de Uyuni.
Na izlazu iz autobusa pokupila nas je vlasnica Olivos Toursa i odpratila u agenciju. Tura počinje u 11:00 sati. Malo smo se prošetali Uyunijem. Gradić izgleda poput svakog provincijskog gradića: jedan glavni trg s nekoliko restorana, turističkih agencija i malih trgovina, prizemnice i... puno prašine.
Nabavili smo izlazni pečat iz Bolivije za 15 bolivianosa. Džip koji će nas voziti sljedeća tri dana došao je s pola sata zakašnjenja. Nije djelo moderne tehnologije, ali će proći. Nadam se. Uz Irkinje i mene, s nama putuju Cory i Claire, australski par, a tu je i naš vozač/vodič Luis.
Razgled smo započeli s grobljem vlakova, 3km izvan Uyunija, gdje se već oko 50 godina gomilaju stari vlakovi i lokomotive u mirovini. Uyuni je nekada bio jedini bolivijski grad sa željeznicom, a i dan danas važno je željezničko čvorište: iz Uyunija vlakovi idu na sjever prema Oruru (3 sata busom od La Paza) i na jug prema Argentini i Čileu.
Nakon groblja vlakova slijedio je jedan od vrhunaca našeg putovanja po Boliviji - Salar de Uyuni, golemo bijelo prostranstvo soli. Ukupno oko 12000 km2. Nekada je ovo bilo jezero, ali se ono isušilo i tako su ostale naslage soli, između 2 i 7 metara dubine. Ispod solnih naslaga nalaze se stijene i potom voda s mineralima. U ovo doba godine lako je proći preko Salara jer je sušno razdoblje, ali između svibnja i srpnja ima puno kiše, između 20 i 50cm vode i Salar je gotovo potpuno neprohodan. Vožnja preko Salara je bila zadivljujuća. Osjećaj je kao da se voziš po snijegu, sunce bliješti (sunčane naočalu su obavezne), u daljini vrhovi vulkana... Posjetili smo i selo Colchani gdje je stanovništvo zaposleno isključivo u industriji soli i ovdje je moguće kupiti različite suvenire napravljene od soli. Kupio sam dva svjećnjaka za samo 8 bolivianosa. U industriji soli sve se radi ručno. Nema moderne mašinerije. U bijelini Salara nazire se nekoliko osamljenih otoka. Mi smo posjetili jedan - Inca Huasi. Platili smo taksu od 10 bolivianosa i ušli u svijet kaktusa i neobičnih crvenkastih stijena. Neki kaktusi su visoki i preko 10 metara. Ne jedu se. Jedino su jestivi njihovi plodovi koji dozrijevaju u ožujku, ali lokalno stanovništvo od ovih kaktusa proizvodi razne kutijice i druge suvenire, čak i namještaj. U ovo doba godine vidljivi su samo cvijetovi. Nakon ručka na otoku nastavili smo našu avanturu prema Ojos del Salar, izvora hladne vode s puno mjehurića jer na površinu izlazi kisik iz unutrašnjosti.
Večeras noćimo u "slanom hotelu". Čitav hotel i namještaj u njemu napravljen je od blokova soli. Nevjerovatno, ali istinito. Soli ima na zidu, na podu, na stolu, na krevetu... Posvuda. Čitao sam da u sjevernoj Europi imaju hotele od leda, ali evo postoje u južnoj Americi i hoteli od soli. Da mi je netko o njima govorio ranije, ne bih mu vjerovao. Večerali smo juhu od quinue te pohano meso ljame. Pohana ljama ima drugačiji okus od steaka ljame. Dok steak ima okus govedine, pohana ljama ima okus svinjetine. Ali jako dobro... Hrana je u južnoj Americi stvarno bez prigovora.


Post je objavljen 29.09.2005. u 21:43 sati.