Onaj prikriveni bojkot koji sam godinama vodio protiv Amerike bio je jedna velika glupost. Priznajem. I ono mišljenje da Amerika sa svojih malo više od dvjesto godina povijesti ne može puno ponuditi turistima još je veća. I ako među mojim čitateljima ima još uvijek takvih koji misle slično, varate se kao što sam se ja varao. Dvjesto godina američke povijesti je na svakom koraku tako dobro i zanimljivo upakirano da će se američka povijest učiniti privlačnom i onome koji u Ameriku ide iz nekog drugog razloga. Svi mi znamo reći da Austrijanci ili Nijemci, pa čak i Slovenci, znaju dobro upakirati i prodati stvari. E pa da samo vidite Amerikance... Zlatna medalja ide u njihove ruke...
Ne mogu reći da sam išao u Ameriku s nekim velikim očekivanjima. Jednostavno je Amerika bila last minute odluka. Cijelu sam se godinu pripremao za Zambiju i Malavi, kupio hrpu vodiča, potrošio sate i sate u istraživanju na internetu, a onda mi se turistička sezona iznenada produžila čak do sredine 11. mjeseca, pa počele kiše na jugu Afrike i zambijsko-malavijska pustolovina je morala pričekati neki drugi trenutak. I tako sam ostao «praznih ruku». Počeo sam razmišljati gdje bi najbolje bilo provesti Božić i Novu godinu i nekako se sama po sebi nametnula Amerika. I dok sam rekao keks već sam imao vizu i avio kartu u rukama. Toliko je to bilo brzo da su se i moji najbliži, koji inače znaju koliko sam nepredvidljiv, jako iznenadili.
I požalio nisam. Destinacija koja se slučajno pojavila kao zamjena za drugu pokazala se punim pogotkom. I znam da će ovo zazvučati kao klišej, ali pretvorila se u moje najdraže putovanje u životu. I Mali i Peru i Bolivija i Japan i Kina i Vijetnam i sve druge destinacije koje sam posjetio posebne su svaka na svoj način, ali u Americi sam pronašao nešto potpuno neočekivano. Veoma topli ljudi čija ljubaznost nema granica, uvijek spremni pomoći, ljudi s kojima se ne osjećaš sam na Božić i Novu godinu. Spomenici koji (ako malo zaboravimo na sva ona fucking stajanja u redovima) ostavljaju čovjeka bez daha pa makar oni imali i samo 100-200 godina. Pogled na Slobodanku ili Empire State Building u New Yorku ili Bijelu kuću i Capitol u Washingtonu nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnog. A tek čuveni njujorški Metropolitan ili uvijek dinamični Broadway... Koliko je američkih filmova i serija snimljeno s istima i koliko puta je svatko od nas pomislio kako bi ih bilo vidjeti uživo? Magično, kažem vam – magično. I svatko bi trebao pronaći koju kunicu za kupnju avio karte za Ameriku i vidjeti ih uživo. Barem dok je još dolar na niskim granama, a Amerika Europljanima jeftina destinacija.
A skijanje? Skijanje, skijanje, skijanje... Novo iskustvo. Nezaboravno iskustvo. Lake Placid mi je otvorio neke nove prozore i iskreno ne znam kada bih i da li bih uopće krenuo skijati kod kuće da se u Americi tada nisam «bacio na glavu». Niz olimpijski spust... Šala mala... Lake Placid je definitivno alfa mog skijanja, ali nipošto omega i sad kad sam otkrio ovaj novi svijet, u njemu ostajem.
Hrana? McDonalds, Burger King, Arby's, Wendy's – najbolji prijatelji svakog Amerikanca. Amerika je zemlja pretilih ljudi i tu me nitko ne može razuvjeriti u ovom mišljenju. Ali s druge strane potpuno ih razumijem. Pa tko normalan želi čekati satima na stol i hranu svaku večer u restoranima? Jednostavnije je otići na hamburger.
Na kraju, najbolje od svega je pozitivna atmosfera koja je uvijek tu negdje u Americi. Oko tebe pa i u tebi. U svakom trenutku pun si elana i osjećaš da možeš sve učiniti (pa i skijati na stazi za olimpijski spust :). Znam da vam se ovo čini kao hrpa govana, ali svatko tko je bio u Americi, zna o čemu govorim. A na onima koji nisu bili preko bare, vrijeme je da odu. Baš kao što sam rekao, Hrvatska je Hrvatska, ali Amerika je... Amerika.
--------------------------------tHe EnD--------------------------------
Post je objavljen 19.12.2007. u 05:05 sati.