Čekao sam predugo
U samome sebi
Nadajuć' se Tebi
Strpljivo sam tako samo stajao
I znaš šta Ti mogu reći
Nisam se pokajao
Jer sam Te svu
Od prekrasnih Misli izvajao
Kao, poput Afrodite i Venere
Skulpturu, tj. Savršen Kip
Meni, u cjelosti identičan Tip
Koji Ljubavlju ispunjam
I koji me svim, zauzvrat ispunja
Moja Ti se Duša stoga zahvalno klanja
Prvo si mi bila, izdaleka, dosta manja
A onda izbliza, sve viša i viša
Konačno si istrčala iz svoga Skrovišta
U Zonu moga Lovišta
Dojahala mi
Na Svjetlosti osjedlanoj Zraci
Obuzeli su me, odmah, vrući Trnci
I ugodni Žmarci
Pa smo se stopili Poljupcima
U jedan Vreli Plamičak
Čiji se Jezičak
Uzdizao sve u Nedogled
K'o da ga je potpalio čitav Drvored
I to od Jela
A Vatra ga je gutala i halapljivo jela
Eto tol'ko je u jednoj Noći
Nebo bez Zvijezda
Iz našega Gnijezda, raskošno sijalo
A nama dvoma je u istoj Strasti
Još više prijalo
Jer Tvoje je Srce napokon moje grijalo
Post je objavljen 16.02.2008. u 17:19 sati.