- odlazak do Tuhelja;
- odlazak na utakmicu sa Flensburgom;
- uređenje vrta;
- zajednički odlazak na more.....
ništa se od gore navedenoga i još 100 nenavedenih stvari neće dogoditi, barem ne s njim.
Od danas sam sama, polagano pakiram sve svoje stvari iz njegovog stana i u utorak odlazim doma, mama mi je rekla da su mi vrata kuće uvijek otvorena. Lijepo, znam ali meni je ovo bio dom, ovdje mi je sve. Sve sto volim.
Samo, ja volim više a on manje. Uvijek je to tako u vezama. Ja sam voljela više, nisam znala malo ne pokazati i sada mi se to odbilo u glavu. On se zasitio, nemiran je duh i mora dalje.
Ima zaista istine u tome da je četvrta godina veze kritična. Eto, mi je nismo uspijeli prebroditi.
Njegovi strahovi, moji strahovi, prevelika razlika u godinama.... zapravo više i ne znam koji je razlog..... Apsolutno sam prazna i pitam se od kuda tolike suze, zar ih još uopće ima. O da, ima ih. Cure, liju.....
Vjerujem da je ovaj post posve nebulozan ali morala sam nekako to istjerati van.
Rano je, iza mene su dva puna kofera i dvije velike platnene torbe. Stvari ima još ali vjerujem da ću do utorka uspijeti.
Isuse, kako ga volim.
Dala bih sve za njegov "Ostani". Sva bogatstva ovog svijeta. Sva.
Post je objavljen 16.02.2008. u 06:36 sati.