Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/patriksadaic

Marketing

7 svjetskih čuda starog svjeta

KARTA


Image and video hosting by TinyPic


RODSKI KOLOS



Image and video hosting by TinyPic



Rodos je otok iz otočne skupine Dedokanez u Egejskom moru. U drevnoj Grčkoj Rodos je bio istaknuto središte Grčke i helenističke kulture. Prema navodima nekog suvremenika na bogatom otoku Rodosu bilo je 3000 kipova, od toga ih je 100 bilo izvanredne veličine. Tu se nalazi i najznamenitiji kip, orijaški Kolos, skulptura boga Sunca Helija. Pretpostavlja se da je stajao na ulazu u luku grada Rodosa.

Helije je bio zaštitnik grada. Po mitu, Helije je dobio otok od Zeusa, budući da ga je Zeus zaboravio pri razdiobi otoka i gradova ostalim božanstvima. Da mu se oduži obećao mu je svaki novi otok. Tako je prvi niknuo Rodos i pripao Heliju. U grčkoj mitologiji Helije je bog Sunca, sin Titana Hiperiona i Titanide Teje pa često i njega smatraju Titanom. On, kao bog sunca, svaki se dan u svojim sjajnim kolima i konjima koji sipaju vatru vozi gore-dolje: rano jutrom izlazi iz valova Oceana, a uvečer se ponovno spušta u njih. Helijem su se stari zaklinjali, jer on kao Svevidni iznosi na vidjelo skrivenu krivnju. Najavljuje ga sestra Eoja (lat. Zora). Sestra Helijeva je i Selena (lat. Luna), božica Mjeseca koja se polako vozi po noćnom nebu, a vuku je dvije bijele krave. Od Helijeve djece su najpoznatiji: Faetont, Ejet i Kirka.

Odluku da podignu gigantski kip donijeli su stanovnici Rodosa po predaji poslije njihove pobjede nad makedonskim kraljem Demetrijem. Naime, mali se otok Rodos sastojao od tri grada države: Ialisosa, Kaimeirosa, Lindosa. 408. pr.Kr. ujedinivši se, stvorili su jedan teritorij sa glavnim gradom Rodosom. Grad je cvao i imao jake ekonomske veze sa svojim glavnim saveznikom Ptolomejem I. Soterom. Rođani su iz Egipta uvozili i žito. 305. pr.Kr. rivali Ptolomejevića, Antigonidi iz Makedonije opsjeli su Rodos u pokušaju da slome Rodsko-Egipatsko savezništvo. Nikad nisu uspjeli slomiti otpor Rođana ni prodrijeti do grada te su po sklopljenom primirju 304. pr.Kr. kralj Demetrije i njegova vojska ostavili obilje ratne opreme za sobom. Na narodnom skupu je bilo odlučeno da se novac dobiven od prodaje ratne opreme iskoristi za podizanje kipa bogu Heliju, zaštitniku grada koji ih je i ovom prilikom sačuvao od neprijatelja.

Podizanje Kolosa bilo je povjereno Haresu iz Linda. Kipar je prvo trebao stanovnicima pokazati kako je zamislio da će izgledati njihov zaštitnik. S prvim je nacrtima započeo 291. pr.Kr. Skicirao je Helija kao visokog i vitkog mladića sa svijetlim vijencem na glavi, po uzoru na Homerove opise. Nakon svih priprema Hares je sa oko stotinjak radnika započeo gradnju. Podnožje je bilo isklesano od bijelog mramora, a kip je bio učvršćen željezom jer je bio vrlo težak. Prvo su bili pričvršćeni zglobovi i stopala. Kostur kipa je bio od željeza i kamena, zatim je obložen glinom pa tankim slojem voska te opet glinom kako bi gornji sloj bio što pričvršćeniji. Hares je odlučio koristiti tanke listove bronce za vanjski dio kipa, zbog težine. Za osnovu Kolosa postavljena su tri masivna stupa od kamena sastavljenih od četiri kamene ploče učvršćene željezom. Da bi se dosegnulo do viših dijelova, oko kipa je bila izgrađena rampa koja je kasnije bila otklonjena. Rad na Kolosu je odmicao vrlo sporo. U podnožju kipa se čak formiralo malo naselje u kojem su živjeli slobodni robovi i bili pri ruci kiparu. Ukratko, čitava izgradnja je trajala 12 godina.

Kolos kad je bio dovršen 282. pr.Kr. dosezao je oko 35m i bio je, kako se smatra, postavljen na obali zaljeva; na odabranom mjestu u luci i to u stavu raskoraka. No s obzirom na visinu i širinu prolaza u luku takav, stav je vrlo malo vjerojatan. Čak štoviše, srušeni bi Kolos blokirao ulaz u luku. Po nekim istraživanjima lokacija je na istočnom rtu luke ili čak malo dalje, u unutrašnjosti.

Svakako, kip je plijenio svojim preciznim proporcijama i monumentalnošću sve do 226. pr.Kr. kad je jaki potres pogodio Rodos. Grad je bio razrušen, a Kolos je bio slomljen u najosjetljivijim točkama: koljenima. Poslije ovog strašnog potresa stanovništvu Rodosa pristizala je materijalna pomoć. Čak je egipatski faraon Ptolomej III. (246.-221. pr.Kr.) poslao pomoć za ponovnu rekonstrukciju Kolosa, no kip nisu mogli pomaknuti sa zemlje. Ni kasniji pokušaji obnove nisu bili uspješniji. Ali, i onako ležeći Kolos je impresionirao svojim divovskim razmjerima. Ostaci su tako ležali sve do 97. pr.Kr. kada su ih arapski osvajači rastavili i prodali nekom židovskom trgovcu iz Sirije. Sačuvano je svjedočanstvo da su dijelovi bili prenošeni na leđima 900 deva. Tako se izgubio svaki trag Kolosu.

Iako više ne postoji, uspomene na tog diva su ostale, sačuvale su se i u svakidašnjem govoru. Kaže se da je nešto kolosalno kad zapanjuje svojom veličinom. Kolos je inspirirao i mnoge umjetnike današnjice, npr. Augusta Bartholdija poznatog po svome radu; “Kip Slobode”.




FIDIJIN OLIMPIJSKI ZEUS



Image and video hosting by TinyPic



Ovaj kip je bio postavljen u Zeusovom hramu dorskoga reda u Olimpiji na zapadnoj obali današnje Grčke, oko 150 km od Atene.

Stari Grčki kalendar počinje s odbrojavanjem godina od 776. pr.Kr. za kad se smatra da su počele Olimpijske Igre. Za vrijeme Olimpijskih Igara bio je proglašavan i “sveti mir”. Grčke Olimpijske Igre su se održavale u Olimpiji na svetom mjestu gdje se nalazi grob i žrtvenik Pelopa (po kojem je Peloponez i dobio ime). Prema mitu, Olimpijske Igre je utemeljio Heraklo u čast Zeusove pobjede nad Kronom. Olimpijske Igre su trajale pet dana i održavale su se svake četvrte godine u srpnju i kolovozu.

U Zeusovu čast je bio sagrađen i veličanstveni hram u dorskom stilu. Konstruirao ga je Libon i izgrađen je oko 450. pr.Kr. No, pred rastućom moći Grčke hram nije izgledao dolično raskošan. Bile su potrebne preinake; rješenje: veličanstveni kip. Ta sveta zadaća bila je povjerena Fidiji, atenskom kiparu.

O Fidijinom se životu ne zna baš mnogo. Ali sigurno se zna da je bio Periklov prijatelj. Otac mu se zvao Harmid i imao je brata također kipara. Poslije 465. pr.Kr. posvetio se kiparstvu i stvorio mnoga nenadmašna djela između kojih su Atena Partenos i Zeus Olimpijski.

Fidije je Zeusa gradio između 456.-447. pr.Kr. Pomagali su mu njegovi učenici. Fidije je već savladao izrađivanje kolosa u hriselefantinskoj tehnici. Tijelo kipa je bilo šuplje. Ležalo je na potpornim gredama, bilo je od drveta i već sasvim izrezbareno. Na to se lijepila slonovača i zlato; slonovača u tankim pločicama koje su se još tople lijepile na otkrivene dijelove tijela; a zlato u listićima oblikovanim pošto se ohladi. Zatim su se prikucavali na drvo. Neophodan je bio točan proračun veličine uglačanih listića jer je i najmanji nagib zahtijevao veliko iskustvo. Moralo se voditi računa da listići točno prianjaju jedan na drugi kako se šavovi ne bi vidjeli (da bi se na taj način stekao dojam cjeline). Umetanje dragog i poludragog kamenja pojačavalo je sjaj očiju i činilo bogatijim izvjesne dijelove ukrasa. Mogu se samo zamisliti umjetnikove teškoće pri izradi tako složenog rada, koji je pored kiparskih zahtijevao i draguljarska znanja. Osim toga, nakon što je kip bio završen, trebalo ga je brižljivo čuvati da ne bi spojevi otkazali, da se ne bi dijelovi odvojili ili potamnili. Trebalo je paziti da štakori ili mravi ne napadnu kostur. Već od samog njegovog postavljanja pribjegavalo se predostrožnostima: tlo se polijevalo vodom ili uljem da se ne bi osušilo ili raspuklo.

Kad je kip bio dovršen, jedva da je stao u hram. Strabon je napisao: “...iako je sam hram veoma velik, kipar je bio kritiziran što nije precizno odredio proporcije. Iako je Zeus prikazan u sjedećem položaju, glavom je doticao strop, tako da se stiče dojam da, ako bi se Zeus pomaknuo, srušio bi krov hrama.” Strabon je bio u pravu, samo što Fidije nije bio kritiziran, nego hvaljen. Baš taj dojam veličine čini statuu veličanstvenom. Taj dojam da se kralj bogova može ustati i srušiti krov hrama fascinirao je kako pjesnike tako i kipare.

Zeusovo postolje je bilo 6.5m široko i 1m visoko. Sam kip je bio visok 13m (visina današnje četverokatne zgrade). Kip je bio tako visok da su posjetitelji opisivali tron više nego sam Zeusov lik. Prijestolje na kome je sjedio Zeus bilo je izrađeno od sjajne bijele slonovače i crne ebanovine ukrašene zlatom, gemama i reljefima. Tu su bile predstavljene mitološke scene i legende, motivi sa olimpijskih takmičenja, ljudske i životinjske figure. Na naslonima za ruke i leđa vodile su kolo krilate Nike i Hore. Tu su bile prikazane i zagonetne sfinge. Na širim površinama Zeusovog prijestolja prikazana su značajna djela Heraklova, a pored njih tragedija Niobida te scene iz borbi s Amazonkama. Na postolju je prikazana i Afrodita kako se rađa iz morskih dubina.

Izgled Zeusa poznat nam je i po novcu Elide iz doba cara Hadrijana. Izvjesnu predodžbu o Zeusu daje i glava koja se čuva u muzeju u Dresdenu, ali koja prije ukazuje na Fidijinu školu, nego na Fidiju. Slične podatke pokazuje nam i Fidijina glava u Bostonu. Na osnovu ovoga, predodžba o Zeusu iz Olimpije svodi se na podatke sačuvane u pisanim antičkim izvorima.

Zeus je u desnoj ruci držao figuru božice pobjede Nike, a u lijevoj žezlo vrhovnog boga čiji je simbol orao, kao kralj ptica, širio krila na vrhu tog žezla. Žezlo je bilo napravljeno od skupocjenih metala, ukrašeno dragim kamenjem. Glava božja bila je ukrašena vijencem od maslinovih grančica. Otkriveni dijelovi tijela, osim brade i kose koje su bile od zlata, izrađeni su od slonovače. Plašt, koji se sa lijevog ramena spuštao prema trbuhu i nogama ostavljajući nagim snažno poprsje, bio je od finog zlatnog lima. Od zlata su bile i sandale kao i neke figure na trnu i podnožniku na kojeg su se oslanjale noge vrhovnog boga.

I od ovog čuda su ostale samo legende. Jedna od njih kaže da je Fidije, kada je završio i postavio kip na za to određeno mjesto, ušao u hram. Podigao je glavu prema Zeusu i pitao: “Jesi li zadovoljan, Zeuse?”. Začuo se udarac groma i mramorni pod se zatresao tamo gdje je stajao kip. Čini se da je to bio odgovor: “Da!”.




ALEKSANDRIJSKI SVJETIONIK



Image and video hosting by TinyPic


Svjetionik se nalazio u Aleksandriji, čuvenoj prijestolnici Egipta koju je osnovao Aleksandar Makedonski koja po njemu i nosi ime. Grad se pružao na obali Nila na mjestu gdje je bilo malo egipatsko naselje Rakotis. Aleksandrija je prvi grad helenističkog perioda i bila je poznata po tome što je podignuta na osnovu jedinstvenoga plana. Plan je izradio rodski graditelj Dinokrat. Grad je u osnovi građen poput pravokutnika, a ima opseg 15km. Grad je podijeljen na 5 područja. Dvije najveće ulice širine 30m sjekle su se pod pravim kutem, a čitavom njihovom dužinom pružali su se mramorni stupovi.

Nedugo nakon smrti Aleksandra Velikoga, Ptolomej I. Soter preuzeo je vlast u Egiptu. Bio je svjedokom osnutka i utemeljenja Aleksandrije kao glavnoga grada te je odlučio povećati sjaj i popularnost svoje države pa je 308. pr.Kr. utemeljio Muzeon “hram muza”, boginja umjetnosti. Tu je bio usredotočen čitav umjetnički i znanstveni život Aleksandrije. Tada je bila središte, odnosno “ogledalo svijeta”. U tu kulturnu instituciju je bilo smješteno svo blago grčkog pjesništva i preko 700 000 svitaka. Uništili su ga Arapi.

Međutim, usprkos značenju Muzeona ipak je jedno od najvećih čuda u Aleksandriji bio Aleksandrijski svjetionik. Bio je podignut na stijeni koja se uzdizala na istočnoj obali otočića Farosa. Prema legendi ime otočića je varijacija od imena “Faraonov otok”. Otočić je pripojen kopnu nasipom od zemlje i kamenja, dužine 34 km, 285. pr.Kr. Tako se dobila i dvostruka luka (ratna i trgovačka). Zbog raznih nanosa rijeke i mulja na dnu mora prilaz lukama Aleksandrije zahtijevao je veliku obrazovanost i iskustvo jer su i podvodne stijene ugrožavale plovidbu. Zbog svega toga bilo je potrebno izgraditi svjetionik.

Izgradnja je bila započeta za Ptolomeja I. Sotera, oko 290. pr.Kr; a bila je povjerena Sostratu iz Knida. Arhitekt, Sokratov suvremenik se latio posla i oko 280. pr. Kr. svjetionik je bio gotov. Svjetionik je bio trokatna kula 117m visoka. Najniži kat je bio kvadratnog oblika dok mu je unutrašnjost bila valjkasta i bio je visok oko 56m. Bio je izgrađen od velikih komada vapnenca, a strane su mu bile okrenute prema stranama svijeta. Srednji kat je bio osmerokutnog oblika; strane osmerokuta su široke 18.30m, a visina mu je 7.30m. Na samom vrhu je bila kupola pridržavana uglačanim granitnim stupovima. Tu je, na zadnjem katu gorjela vatra čiju je svjetlost reflektirao čitav sustav metalnih konkavnih zrcala koje je navodno izumio Arhimed. Gorivo za vatru donosilo se na magarcima spiralnim stepenicama koje su išle unutar prva dva kata. Svjetionik je ujedno bio i tvrđava. Osmerokutnu kulu su ukrašavali brončani kipovi kojima su se pripisivala čuda. Jedan je pokazivao smjer vjetra. Drugi je pratio kretanje sunca po nebeskom svodu. Kada bi sunce zašlo tada bi i kip spustio ruku. Treći je otkucavao vrijeme svakoga sata, danju i noću. Najčudniji je bio kip koji viče. Kada bi se Aleksandriji približavali neprijatelji, on je sve glasnije proizvodio buku. Očito se radilo o alarmu i to prvom na svijetu.

Stoljećima je tako svjetionik obilježavao luku. Danju reflektirajući sunčevu, a noću svjetlost vatre. Kad su Arapi osvojili Egipat, oko 651. pr.Kr., divili su se Aleksandriji i njenom bogatstvu. Svjetionik se nastavlja spominjati i u njihovim djelima. Kako im pomorske veze sa Mediteranom iz Aleksandrije nisu bile jake, glavni grad su Arapi premjestili u Kairo. Jednom prilikom su greškom skinuta zrcala sa svjetionika i nikad više nisu postavljena. 956. p.Kr. potres je pogodio Aleksandriju i nanio sitne štete svjetioniku. Tek kasnije veći potresi: 1303. i 1323. p.Kr. značajno su oštetili građevinu. Posljednje poglavlje u povijesti svjetionika ispisano je 1480. p.Kr. kada je tadašnji sultan Mehmed II. Osvajač izgradio srednjovjekovnu tursku utvrdu na istom mjestu gdje je stajao svjetionik, koristeći kamen i mramor iz ruševina.

Do dana današnjeg sačuvalo se samo ime i uspomena. Ta nije uzalud Sostrat, graditelj ovog svjetionika, u želji da očuva svoje ime za pokoljenja koja će doći iza njega, uklesao na mramornom zidu ovaj natpis: “Sostrat, sin Dekstifona iz Knida, posvetio ovo bogovima spasiocima pomoraca.” Ovaj natpis je prekrio tankim slojem žbuke koja je bila iste boje kao i mramor, a odozgo je napisao ime cara Ptolomeja I. Sotera samo da bi ga prevario dok je u dubini duše bio uvjeren da će se vremenom ovaj sloj žbuke skinuti i da će čitavom svijetu biti poznato ime pravog graditelja ovog veličanstvenog svjetionika. Nije se prevario!



ARTEMIDIN HRAM U EFEZU


Image and video hosting by TinyPic


To je Artemidin hram u drevnom gradu Efezu, oko 50km južno od današnjeg grada Izmira u Turskoj.

Božicu lova, Artemidu, su štovali diljem Male Azije. Prema grčkom mitu Artemida je bila kći Zeusa i njegove prve žene Lete, a sestra blizanka Feba Apolona. Rođena je na otoku Delu kamo je pobjegla Leta da se sakrije od Pitona kojeg je poslala ljubomorna Zeusova žena Hera da ju poždere. Prema drugoj verziji rođena je u Ortigiji, u Efezu, zbog čega su joj uostalom ovaj hram i podigli. Artemida je inače bila božica lova i smrti, zaštitnica šuma, livada i prirode.

Izgradnju svetišta svojoj boginji zaštitnici Efežani su u drugoj polovici 6. st. pr.Kr. povjerili arhitektu Herzifronu. Za građevni materijal uzeo je mramor koji se dovozio sjeveroistočno od mjesta koje je određeno za svetište. Kako je Efez trusno područje, hram se gradio na obali rijeke Kaistre, na močvarnom tlu gdje rušilačka snaga potresa i nije tako jaka kao na suhim i čvrstim mjestima. No to je otežavalo prenošenje mramora. Izgradnja hrama trajala je dugo, 120 godina. Herzifrona je naslijedio njegov sin Metagen, a kad je i on preminuo gradnju su dovršili Peonije i Dimitrije. 450. pr.Kr. hram je bio konačno gotov. Nije bio ponos samo grada Efeza, već i ostalih maloazijskih gradova budući su i oni učestvovali u njegovoj izgradnji. Veliku novčanu pomoć je pružio lidijski kralj Krez.

Hram je izgrađen u jonskom stilu. Pravokutnog je oblika. Tlocrt je imao dimenzije 100×55 m i sa svih strana dvostruki red stupova koji su dosezali i do 15m. Dva puta po 8 stupova skrivalo se straga, dva puta po 20 stupova stajalo je sa strane, a sve su to bili monoliti od mjesnog mramora. Cijela zgrada je sa fasadom gledala na prostrano dvorište. Mramorne stepenice koje su okruživale građevinu vodile su do visoke terase.

Hram je bio u dvostrukoj funkciji: kao hram i kao svetište. Godinama su svetište posjećivali trgovci, turisti, umjetnici i kraljevi koji su iskazivali počast božici darivajući joj blaga iz svojih riznica. Arheološka iskapanja su otkrila darove hodočasnika: kipiće Artemide od zlata i slonovače, razne naušnice, narukvice, ogrlice... umjetnine iz čitave Perzije i Indije.

Noći 21. srpnja 356. pr.Kr. neki luđak Herostrat je do zemlje spalio hram, u namjeri da svoje ime učini besmrtnim. Herostratov prijestup izazvao je ogorčenje Grka budući je Artemizij bio riznica svih maloazijskih gradova. Poslije toga sve su Jonske države donijele odluku da Herostratovo ime nitko od pisaca više nije smio spomenuti, čak ni u dokumentu o požaru u kome je zauvijek nestao Artemidin hram. Međutim kod nekih se autora i pored toga sjećanje na Herostratovo ime sačuvalo pa mu se tako bolesna želja i ostvarila. Zanimljiv slučaj je da se Aleksandar Makedonski rodio te iste noći kad je hram spaljen.

U naredna dva desetljeća su svi građani prionuli na posao i prikupljali novac za obnovu hrama. Kad je 333. pr.Kr. Aleksandar Makedonski osvojio Efez pri osvajanju Male Azije pripomogao je obnoviti Artemidin hram.

Obnavljanje je povjereno Dejnokratu. On se okvirno držao prvotnoga izgleda hrama. Kao ranije hram je bio u jonskom stilu postavljen na stepeničastoj osnovi i okružen dvostrukim redom stupova od po 18m. Artemidin kip u hramu izradio je poznati kipar Praksitel.

Artemidin hram predstavlja jedan od najznačajnijih muzeja staroga doba. Kad je čitavo Sredozemlje potpalo pod vlast Rima, Efez kao trgovački centar nije izgubio svoj značaj. Rimljani su poštovali Artemidu pod imenom Dijana. Kad je Sveti Pavao u 1.st. p.Kr. posjetio Efez da propovijeda kršćanstvo bio je suočen sa obožavateljima Artemidinog kulta koji nisu imali namjeru napustiti svoju božicu.

262. p.Kr. privučeni glasinama o bogatom hramu Goti su osvojili Efez i razorili hram. Efežani su prisegnuli da će ga ponovo obnoviti no do 4. st p.Kr. većina ih je prešla na kršćanstvo. Tako je Artemizij pao kao žrtva potresa i Gota, a njegove posljednje stupove dao je odvesti car Justinijan za ukrašavanje Aje Sofije. Godine 389. p.Kr. car Teodozije je izdao edikt protiv poganskih hramova. Mramorni materijal svetišta koristio se za izgradnju raznih objekata, a nekoliko čelnih stupova s podnožjima, do kojih kršćanima nije bilo naročito stalo, nakon desetogodišnjeg traženja našao je ispod 6m dubokog sloja blata Englez J. T. Wood i dopremio ih 1869. u British Museum. Na jednome od njih nalazi se darovni natpis lidijskog kralja Kreza. No najstrašnije rušenje hram je doživio zato što se nalazio na močvarnom tlu koje ga je trebalo, po graditeljevoj ideji štititi od potresa.


MAUZOLEJ U HALIKARNASU



Image and video hosting by TinyPic


Grad Halikarnas se nalazio u Maloj Aziji na mjestu današnjeg Bodruma, na obali Egejskog mora u jugozapadnoj Aziji.

Kad su Perzijanci proširivali svoje kraljevstvo u Egipat, Siriju, Mezopotamiju, sjevernu Indiju i Malu Aziju; kralju je bila potrebna pomoć pri nadziranju svoga velikog carstva. Uveo je lokalne vladare-satrape. Jedna od provincija, Karija u zapadnom dijelu Male Azije (danas Turska) bila je toliko udaljena od Perzijskog glavnoga grada da je praktički bila autonomna.

Od 377.-353. pr.Kr. dorskom provincijom Karijom vladao je kralj Mauzol i premjestio je glavni grad u Halikarnas. Svaki obrazovani Grk poštovao je Halikarnas, domovinu velikoga grčkog povjesničara Herodota (484.-424. pr.Kr.), grad pun znamenitosti. Međutim, putnike je najviše privlačila grobnica kralja Mauzola. Iz njegova života nema nekih znamenitosti: pripojio je Kariji neka obalna mjesta i otoke. Po osvojenju počeo ih je pljačkati uvoditi u cijeloj državi poreze i dadžbine. Čak je uveo i porez na sahranu stanovništva. Tako je od raznih poreza i prireza sakupio ogromno bogatstvo koje mu je bilo potrebno za podizanje vlastite grobnice. Ta je grobnica bila tako velika da su stari Rimljani nazivali “mauzolejima” sve velike, monumentalne nadgrobne građevine i od njih je mauzolej prešao u jezik i njegovo značenje: veliki nadgrobni spomenik.

Naime, Mauzolej je zamišljen i kao grobnica i kao hram. Sa izgradnjom je započeto još za Mauzolova života. Mjesto za Mauzolej određeno je u jednoj od najširih ulica Halikarnasa. Ova se ulica pružala kraj samoga mora, duž luke.

Projekt je povjeren arhitektima Piteju i Satiru. Po završetku izgradnje Mauzolej je izgledao veličanstveno: pravokutno zdanje širine 66m i dužine 77m. Bio je visok 45m i podijeljen na tri dijela: prvi kat visok 20m je bio grobnica Mauzola i njegove žene Artemizije sav obložen mramornim pločama i okrunjen frizom (trakom koja je opasivala grobnicu mramornim reljefima. Na tom frizu je prikazana borba Grka s Amazonkama, ženama ratnicama koje su prema mitologiji živjele na sjevernim obalama Male Azije, na današnjem Krimu, a praotac im je bio bog rata Ares. (Ovaj se reljefni ukras danas nalazi u British Museumu u Londonu) Iznad prvog kata se uzdizala kolonada visoka 12m koja je okruživala prostorije za prinošenje žrtava u čast kralja i njegove supruge te podupirala krov visok 7m. Krov je imao oblik stepeničaste piramide, a u prostoru između stupova nalazili su se mramorni kipovi lavova koji su bili simboli kraljevske moći. Na vrhu krova, dakle na vrhu piramide isklesana je kočija u koju su bila upregnuta četiri konja, a njom su upravljali Mauzol i Artemizija.

Ljepota Mauzoleja ne leži u veličini građevine, već u dekoracijama i kipovima koji su ga krasili izvana na različitim katovima. Kod kipova se težilo prirodnoj veličini, iako nije bilo pravilo. Kipove su izradili grčki kipari: Skopas, Timotej, Brijaksid i Leohar. Svakome je bila povjerena jedna strana građevine. Svi su došli sa svojim radionicama da sudjeluju u ukrašavanju ogromne veličanstvene grobnice. A evo već više od jednog stoljeća oštroumni arheolozi uzalud pokušavaju da fragmente nađene u ruševinama spomenika svrstaju u jednorodne grupe da bi na taj način odredili koji od majstora ih je izradio, a sve to zato što su ti majstori, i te kako slavni, i svakako obdareni vrlo osobnim načinom izražavanja umjeli da svoj osobni talent prilagode zahtjevima nužne suradnje. Osjećaj za zajednički rad i poštivanje zanata; to su najvažnije osobine grčkog kipara. Tu, u prisutnosti takmičarskog duha agona kako su ga stari Grci zvali, nastale su majstorske skulpture izvanrednih proporcija, vješti spoj grčkog i istočnjačkog kiparstva.

Gradnja ove grobnice bila je naporna. Mediteransko sunce i suha zemlja koja se pretvarala u prašinu otežavali su rad. Prije nego što je završio svoj rad Pitije je umro. Nedugo za njim umro je i Mauzol. No izgradnju je nastavila Artemizija ne žaleći ni ljude ni novac da otme svog voljenog muža zaboravu. Poslije godinu dana umrla je i ona, a Mauzolej je konačno dovršen za Mauzolovog unuka 356. pr.Kr.

Do 15. stoljeća Mauzolej se držao u dobrom stanju dok mu nije potres oštetio krov i kolonadu. U prvoj polovici 15. st. p.Kr. križari reda Sv. Ivana iz Jeruzalema provalili su u to područje. Nisu poštedjeli Mauzolej i na ruševinama nekad prekrasne grobnice-hrama podigli su nepristupačnu tvrđavu, Zamak Svetog Petra. Danas, u Bodrumu, masivni zamak još stoji i brušeno kamenje i mramorni blokovi Mauzoleja se mogu vidjeti u strukturi zida zamka.

Zamisao kralja Mauzola da sebe ovjekovječi ovim spomenikom ispunila se. Jer da nismo obaviješteni o ovom umjetničkom djelu antike, nitko ne bi znao za kraljevo ime, kao što danas ne znamo imena mnogih regionalnih kraljeva i tirana. Osim toga, ovaj spomenik ostaje i kao simbol jedne velike ljubavi: Mauzola i njegove Artemizije, ljubavi koja je ovjekovječena u nadgrobnoj građevini.




VISEĆI VRTOVI BABILONA



Image and video hosting by TinyPic



Herodot: “Tim Babilonom vladalo je mnogo kraljeva koji su zidove i hramove sagradili, a među njima i dvije žene. Ona koja je davno vladala i kojoj je ime bilo Semiramida, podigla je nasipe na ravnici vrijedne da im se čovjek divi. To su bili Semiramidini vrtovi.”

Babilon se nekad nalazio na istočnoj obali Eufrata, oko 50km južno od današnjeg Bagdada u Iraku.

Babilonsko carstvo je cvjetalo za slavnog cara Hamurabija (1792.-1750. pr.Kr.). Civilizacija Mezopotamije je dosegla vrhunac moći za vladavine kaldejca Nabopolasara (625.-605. pr.Kr.) koji je htio prema Hamurabijevom uzoru osnovati novu Babilonsku državu. Diplomatska spretnost te vojni uspjesi dopustili su da se brzo ostvari ideja obnove velike Babilonske države iz II. tis. pr.Kr. To “ludilo veličine” očitovalo se za Nabopolasarova sina Nabukodonosora II. (605.-562. pr.Kr.) u samom Babilonu, glavnom gradu nove države.

Grad je izgrađen u bogatu i prekrasno oblikovanu metropolu. Prvobitno ime grada je Ka-dingir (sumerski=božji dvori) što je u akadskom prijevodu značilo Bab-ilu (=božja vrata). U novobabilonsko doba to je ime promijenjeno u naziv istoga značenja, Bab-ilani. Bio je izgrađen na sedam brežuljaka. Grad je opkoljavao dvostruki zid ili, bolje rečeno, sustav dvostrukih zidova. Na sjevernoj je strani Nabukodonozor dao izgraditi još jedan zid od 18km. U grad se ulazilo kroz 8 vrata. Ona su bila posvećena bogovima koji u gradu imaju svoja svetišta. U sjevernom se dijelu grada nalaze Sjeverni i Glavni dvorac, a duž obje palače proteže se Ulica procesije. Obje te palače štitile su Južni dvorac koji se nalazio neposredno unutar gradskih bedema. To je ogromna palača babilonskih kraljeva, a u tlocrtu ima 322×190m. Na sjevernoj strani dvorca blizu vrata boginje Ištar vjerojatno su bili izgrađeni Viseći vrtovi.

Za njihovu izgradnju su vezane mnoge priče i legende koje se vežu za ime kraljice Semiramide.

Jedna od njih kaže da je Semiramida bila kćerka smrtnika i nimfe Derkete. Pošto ju je majka napustila, prihvatili su je golubovi i othranili je mlijekom i sirom. Kad su je našli pastiri, odnijeli su je nadzorniku koji ju je oženio. Tako ju je primijetio kralj Ninos i on ju je uzeo za ženu. Poslije njegove smrti vladala je sama i osvojila je: Perziju, Egipat, Libiju. Kad je saznala da će ju ubiti sin s kojim je živjela u incestu izašla je na terasu i pretvorivši se u golubicu odletjela je u besmrtnost.

Druga legenda kaže da je bila obična dvorska dama na dvorcu nekog asirskog kralja. Pošto je stekla njegovu naklonost, postala mu je ženom. Jednom ga je prilikom nagovorila da joj na pet dana da vlast u ruke. On je to i uradio, a Semiramida ga je bacila u tamnicu i nastavila vladati sama. Proslavila se kao vojskovođa, no i kao graditeljica Visećih vrtova.

No, dao ih je izgraditi Nabukodonozor da, kako se pričalo, udovolji svojoj ženi ili priležnici Semiramidi dovedenoj iz Midije.

Vrtovi su ležali na četverokatnoj kuli. Po Strabonu svaka je strana bila 4 pletara duga. Unutar svakoga kata bili su čvrsti svodovi od crijepa koji su se oslanjali na snažne visoke stupove. Platforme terasa bile su izrađene od masivnih kamenih ploča različitih oblika, a odozgo prekriveni jednim slojem trske, a potom zalivene asfaltom. Na to je bio nasut debeli sloj plodne zemlje dovoljan da u njemu rastu čak i male šume. Katovi vrtova bili su spojeni stepenicama i pokriveni pločicama ružičaste i bijele boje. Stupovi su dosezali visinu i do 25m te je bilo dovoljno svjetlosti za raslinje. Na polijevanju ovih vrtova radilo je stotinjak robova po čitav dan vukući vodu iz Eufrata pomoću sustava poluga i pumpi.

Dok mnogi opisi Vrtova dolaze od Grčkih povjesničara kao što su Beros i Diodor sa Sicilije, Babilonski opisi o njima ne govore ništa. Pločice za pisanje iz vremena Nabukodonozora ne daju ni aluziju o Visećim vrtovima; opisi kraljeve palače, grada Babilona i zidina su nađeni. Čak ni antički povjesničari koji su dali detaljne opise Visećih vrtova nisu ih vidjeli.

Po legendi je čak i Aleksandar Makedonski htio umrijeti u vrtovima. Umro je od malarije 13. lipnja 323. a.Ch. u Babilonu.

Tako su prolazila stoljeća. Voda je počela uništavati loše pečene glinene pločice. Pali su svodovi i stupovi na kojima su se nalazile terase sa zelenim vrtovima. Mračno proročanstvo Izaijino se obistinilo:

“Babilon, ures kraljevstava, ures i ponos kaldejski
bit će kao Sodoma i Gomora kad ih Bog zatrije.
Nikad se više neće naseliti,
od koljena do koljena ostat će nenapućen.
Arapin ondje neće dizati šatora,
niti će pastiri ondje počivati.”




EGIPATSKE PIRAMIDE SA SFINGOM




Image and video hosting by TinyPic



Tri velike piramide, grobnice drevnih egipatskih faraona IV. dinastije: Keopsova, Kefrenova i Mikerinosova protežu se u pravilnom obliku (u međusobnom Pitagorinom trokutu sa stranicama u omjeru 3:4:5) na desetak km od grada Kaira do Fajumske oaze u Gizehu.

U starom Egiptu se vjerovalo da je čovjekova ličnost sastavljena od različitih elemenata od kojih su neki bili besmrtni. Na smrt se gledalo kao na prekid života, prepreku preko koje čovjek mora prijeći da bi dosegnuo vječnost. U trenutku smrti tijelo napušta besmrtni element, Ba. Vjerovanje u način na koji on postoji razlikovalo se prema položaju što ga je pokojnik zauzimao na ovome svijetu, a također i s obzirom na razdoblje egipatske povijesti u kojem je živio. Međutim, ma koji mu se oblik postojanja pripisivao, on je predstavljao trajnu vezu između ovoga svijeta i tijela u grobu pa je i nadalje bio ovisan o hrani i drugim poklonima koje se ostavljalo u grobu za njegovo neprekidno trajanje na drugome svijetu.

S razvojem izuzetno profinjenog i složenog društva, poglavare raznih zajednica pokapalo se u razrađenije grobove od naredanih opeka, koje se bogato opremalo. Tijelo u grobu više nije bilo u neposrednom dodiru s vrućim, suhim pijeskom. Stoga bi tjelesno tkivo doseglo mnogo veći stupanj raspadanja prije no što bi prirodno isušivanje zaustavilo taj proces. Zato se razvilo vjerovanje da tijelo pojedinca treba očuvati nakon njegove smrti, kako bi se, ako poželi, u bilo koje vrijeme mogao vratiti na zemlju, na mjesto koje mu je namijenjeno u njegovu uščuvanu tijelu u grobu. Stoga je postalo nužno razviti metodu očuvanja tijela u beskonačnost i postupno, kroz pokušaje i pogreške, metoda je bila pronađena: mumificiranje.

Mumificiranje je postupak u kojem se iz mrtvog tijela uklanjala utroba koja se odlagala u posebne posude, kanape, zatim se tijelo ispiralo palminim vinom, natapalo solju, bitumenom i eteričnim uljima, ispunjalo aromatičnim tvarima, uranjalo duže vrijeme u natron i konačno čvrsto umatalo u trake i povoje u smolastim ili u alkoholnim supstancama. Kad je mumija konačno posve umotana još jednom se obavija tamjanovim parama dok svećenici izgovaraju veliku završnu molitvu: “K tebi Ozirise, dolazi tamjan, koji je došao iz Hora, mirha koja je došla iz Rea, natron koji je došao iz Nekbeta, bilje ankjemi, koje je došlo iz Ozirisa: smola koja je došla iz blaženoga Kenofrea...”

Nakon smrti, kralj se (kojeg se dijelom smatralo božanskim) iznova sjedinjavao sa svojim ocem Raom, bogom sunca. Piramidu, mjesto njegova ukopa, može se smatrati rampom ili nekom drugom vrstom kraljeva pristupa na nebo.

Kralj Keops (2575.-2550. pr.Kr.) je dao izgraditi svoju piramidu, Veliku piramidu. Velika piramida je jedan od najveličanstvenijih i najsavršenijih primjera tehničkog umijeća svih vremena i svake kulture. Ako i ne uzmemo u obzir primitivnost raspoloživih oruđa u 3. tis. pr.Kr. po tehničkoj virtuoznosti i smjelosti nju ne nadmašuje ni jedna današnja građevina. A ipak tog velikog pothvata latila se kultura koja je netom izašla iz kamenog doba, i još se dugo služila kamenim oruđem i jako je raspolagala bakrom za dlijeta i pile kojima su oblikovani golemi kameni elementi za nove spomenike. Sve radnje na piramidama obavljale su se isključivo ručno! Za gradnju tih gigantskih struktura bili su nužni ne samo matematički proračuni, nego i pomno astronomsko opažanje, jer je svaka njihova stranica točno usklađena sa stranama svijeta. Tako fino mjerenje zahtijevalo je visoke zanatske standarde, nenadmašene sve do naših dana. Budući se za vrijeme poplave piramida nalazila samo nekoliko stotina metara od Nila, za izgradnju je bila potrebna čvrsta kamena podloga, što je zahtijevao pijesak. Ploha ležišta Velike piramide odstupa od libele tek nešto više od pola palca.

Rad su obavljali specijalizirani radnici i obrtnici potpomognuti vojskom neobučenih ili priučenih radnika koji su se svaka 3 mjeseca regrutirali iz poljoprivrede. Čitava gradnja je obavljena uz pomoć ona dva “jednostavna stroja” klasične mehanike: poluge i kosine. U to vrijeme nisu bili izumljeni kotač, ni kolotura ni zavrtanj.

Visina piramide je dosezala 147m, a stranice su duljina po 230m. Izgrađena je od 2.5 mil kamenih blokova težine i do 3t.

Pri gradnji nije primjenjivano nikakvo vezivno sredstvo. Kamene gromade su prislanjane jedna na drugu da su se držale samo vlastitom težinom. Pretpostavlja se da je gradnja trajala 20 godina.

Velika piramida je struktura složene unutrašnjosti koja se sastoji od 3 glavne komore i niza hodnika na raznim razinama. Hodnici vode u krajnju, pogrebnu komoru.

U samom srcu piramide nalazi se još jedno građevinsko čudo: Velika galerija. Naime, granitne grede u toj komori koje su postavljene na svodu visokom 8.5m ne leže u horizontalnom smjeru, nego koso gore. Obrade greda i ploča je tako perfektna da se fuge jedva prepoznaju.

Velika galerija vodi koso gore ka kraljevskoj komori moćnim hodnikom duljine 46.61m, širine 2.09m, visine 8.53m. Hodnik se sužava u pravcu tavanice.

Kraljevska komora je četverokatna prostorija koja u pravcu sjever-jug mjeri 5.27m, a istoka prema zapadu mjeri 10.47m, a visina joj je 5.28m. Zidovi ove male sale sastoje se od 5 enormnih granitnih greda koje su postavljene jedna na drugu, a pod je obložen granitnim pločama. Na zapadnom zidu se danas nalazi prazan kraljevski sarkofag dimenzija: 2.28×0.98×1.04m. Zanimljivo je da su njegove dimenzije veće od dimenzija hodnika koji se penje i vodi ka velikoj galeriji. Isto su tako hodnici u piramidama Kefren i Mikerinos uži od njihovih sarkofaga. Uz brojne pretpostavke ni ova tajna koja se pripisuje piramidama nije objašnjena.

Treća komora, duboko pod zemljom nije nikad dovršena.

Svaka je piramida imala i svoje pomoćne zgrade, među njima i hram-mrtvačnicu, gdje se duša mrtvoga kralja pripremala za drugi život.

Unutrašnjost piramida kod Gizeha uređena je vrlo domišljato kako bi se odbili pljačkaši grobnica. Ulaz je u Keopsovu piramidu bio skriven iza obloge od glatkog i finog kamena, a čini se i da su prazna podzemna komora i prolaz koji se spušta prema njoj bili namijenjeni skretanju pljačkaša s puta prema zazidanom gornjem prolazu i samim grobovima. Arheolozi koji su iskapali kasnije piramide otkrili su pravi labirint pun skrivenih vrata, slijepih prolaza i stubišta koja ne vode nikamo.

Na istočnom rubu kompleksa piramida u Gizi, kraj puta prema Kefrenovoj piramidi nalazi se poput čuvara groblja divovska sfinga, tajanstveni složeni lik grabežljive mačke i kralja, koja se često objašnjava simbolom u kralju utjelovljenog jedinstva snage i duha. Egipćani Nove države nazivali su tog diva “Hor u horizontu” videći u njemu boga Sunca u stadiju izlaženja, svitanje kao simbola uskrsnuća i buđenja u novi život. Sahranjivanjem u kožu grabežljive mačke, kralj se tjelesno sjedinio s božicom grabežljivom mačkom u nadi da će se iz njena tijela ponovno roditi.

Ova sfinga je napravljena u vrijeme Stare države, 4. dinastije (2550.-2500. a. Ch.) otprilike kad i piramide. Napravljena je od vapnenca, dužine je 7.35m, visine 20m. Ima oblik lava sa ljudskim licem.

Stare civilizacije poznaju sfinge u svim varijacijama: tijelo lava sa glavom ovna, tijelo jarca ili psa sa glavom čovjeka, tijelo ovna sa glavom ptice, ljudsko tijelo sa glavom krokodila, itd. Ovi neobični likovi su pripadali božici Hator. U narodnim vjerovanjima ovakva su čudovišta živjela kao božanski špijuni među ostalim životinjama.

Ovo posljedne čudo obavijeno je velom misterije sa iznenađujućom činjenicom da su u to vrijeme arhitekti ovog spomenika izvršili ova (tek ih je par navedeno) precizna mjerenja:

* Piramida je točno postavljena prema stranama svijeta
* Meridijan koji prolazi kroz Gizeh dijeli mora i kontinente Zemlje na dva dijela iste veličine
* Piramida je divovski pješčani sat. Sjenke koje ona stvara od sredine listopada do početka ožujka pokazuju godišnja doba i dužinu godine. Duljina kamenih ploča koje se nalaze oko piramide odgovara dužini sjenke u jednom danu
* Rastojanje Velike piramide od središta Zemlje je isto tako rastojanje od sjevernog pola i time odgovara rastojanju od sjevernog pola do središte zemlje
* Ukupna površina četiri strane piramide odgovara kvadratu visine piramide
* Vrh Velike piramide se poklapa sa sjevernim polom, njen obujam odgovara duljini ekvatora (duljina ekvatora = 40 076.592 km, a obujam Zemlje izračunat preko polova = 40 009.153 km)

Jesu li sve ovo puke podudarnosti?

Samo će vrijeme i budući povjesničari moći dati odgovor na to pitanje.


7 SVJETSKIH ČUDA STAROG SVJETA

Post je objavljen 15.02.2008. u 15:49 sati.