Marketing
Prijateljstva ne postoje
Totalno sam naivna osoba. To sam shvatila danas. Odnosno, znam ja to negdje u svojoj glavi, ali tu informaciju premještam kao knjigu posuđenu iz knjižnice koju nikako da pročitam, a s vremena na vrijeme mi zasmeta na stolu, pa je odložim na noćni ormarić, onda odnesem u kuhinju i tako naizmjenice. Znam da je tu, i zna da je jednom moram pročitati, ali mi se ni danas neda. A opet, trebam je. I ne želim je još vratiti. Jer ju zaista moram pročitati.
Govori o svijetu kojem ne treba vjerovati, o njegovim podlostima i zlobama, o licemjerju i plitkim strastima. I kaže da ja u njemu živim. Da sam jedan od robova koji pokreču kotač u smjeru njegove vrtnje. Ponekad lijevo, a ponekad desno, ovisno o volji gospodara. Kada bič opeče kožu porezavši je na još jednom mjestu kojeg ću zvati ožiljak, ja se okrenem i iznova radim isto. Guram. Željeznu hladnu osovinu kojom curi moj znoj i moja krv, uprljanu i tuđima, ali toliko izmješanima da nitko od nas ne zna čija je kap njegova i to nije ni važno, jer mi smo jedno. Jedno nevažno. Jedno veliko nevažno. Nemamo lica, samo naličje. A ono je izbljedjelo, pohabano, staro i otrcano. Kao kožno sjedalo u kinu, gdje uvijek gledaš jedno te istu projekciju. Samo to i puštaju, a ti se svjedeno vraćaš. Jer se nadaš. Da će jednom biti neka drugačija. Nova. Pa makar i stara. Samo ne ona ista.
Ne sjećam se. Trenutka kad sam na to pristala. Mislim da sam ga pogurnula. Kao stranca koji je previše popio pa mi dodijava. Zapravo, mislim da sam ga odgurnula grubo, čak svom silinom, i rekla mu da me ostavi na miru. Tom osjećaju koji me uvijek upozorava kad naslućujem da nešto nije u redu. Ponijela sam se prema njemu kao prema ološu. A on me htio zaštititi. On samo mene služi i želi me odvojiti. Od osjećaja koje nužno gajim prema onima koji ih ne zaslužuju. On me vuče na drugu stranu i šapuće mi da ih se klonim, a ja, uzalud žedna vode s izvora, pijem otrov s drugima i smješkam se njihovim banalnostima. Glumim Evu Gradner u filmovima. Damski se postavljam prema nepoštenima i krivima, nastojim proniknuti u njih. Tražim crte ljudskosti u zvijerima. Ipak, ne pomaže. Ni moja pojava, ni njena odgojem učena elokvencija, ni pogled ispod obrva, ni šutnja ukusa podstavljenog u mojim jezičnim pipcima. Osjećam samo gorčinu. Njihovog zraka, i kako me truju. Svojom prisutnošću i riječima. Žele mi reći da su bolji od mene, sva krivica je uostalom moja. Što sam zapravo očekivala? A zatim se ograđuju, posljednje riječi odnosi umjetna pristojnost oplođena manirima kloniranih od boljih pojedinaca. Kakvi oni ne mogu biti sami, ali se zato mogu pretvarati.
Kako prolaze godine mog života, uviđam da moja iskustva o prijateljstavima obavija istospolna funkcija mjere i namjera. Moja je prva. Nedolična je. Previsoka. Njihova je druga. Korist. Prijevara.
Lijepa sam i glupa. Zadržati ću ljepotu, i naučiti se pameti. A oni će zauvijek ostati ružni.
Iznutra.
Post je objavljen 15.02.2008. u 13:38 sati.