Marketing
Božijim putem!!!
Odavno je bila nova godina,doček i ludovanje. Prošle su maškare i sva ona ludovanja koja idu s tim danima. Došla je čista srida ili pepelnica i počelo je vrime korizme, pokore, molitve. Vrijeme čišćenja ljudske duše radi proslave najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsnuća Kristovog. Mnogi od nas su katolici, neovisno da li pravoslavne ili rimokatoličke crkve. Mnogi od nas su odrasli u obiteljima s takvim predznakom, gdje je vjera ispred svega. Od malih nogu nas uče da vjerujemo u Njega, išli smo i na školski vjeronauk, ali i u crkvu na vjeronauk. Bio sam ministrant u crkvi punih 6 godina i jako sam bio povezan sa crkvom. Ali bilo je i dana kad mi se nije dalo ići u crkvu. Ajme koji bi onda problemi bili u kući, vika roditelja, baki i slično. Ma sve se to nekako prebrodilo. Kako volim reći tada sam bio dijete i morao sam ipak na kraju slušati što govore stariji, inače mi se ne bi dobro pisalo, zabrane igranja i slično. Danas sam zrel čovjek, bar se nadam. Hoću reći punoljetan sam već odavno i više mi nitko ne može nametnuti svoje mišljenje, ili nešto zahtijevati od mene, ako i ja sam to ne želim prihvatit ili učiniti. Sami donosimo odluke o sebi i svom životu, bar u većini slučajeva, nekad niti sami ne možemo utjecati na neke stvari i moramo se pustiti da nas ponese to sve. Ali ok, takav je život. Gledam sebe i svoje prijatelje najviše, nekada smo svi išli u crkvu što iz vlastite želje što jer smo bili prisiljneni. Ali išlo se je. Danas je to sve manje vidljivo, svi gledaju na crkvu kao na utvrdu kapitala. Ok, razumijem i to ima i u tome nešto. Ali opet tu se krije velika pogreška. Ne idemo mi u crkvu radi svećenika ili naših susjeda ili poznanika, nego radi Njega, Njega kojeg će razapeti znog nas i naših grijehova. Jeli itko ikad na ovom svijetu učinio nešto veličanstvenije. Za svakog od nas. Kako Mu mi zahvaljujemo na onom što je učinio za nas, na koji način mu pokazujemo da smo Njegovi, ne kao robovi ili podanici nego kao braća. Da, došlo je vrijeme kad se i bratu gleda oko za oko, zub za zub. Danas je vrijeme oholosni i velike sebičnosti. Volimo se svi izjašnjavati kao vjernici katolici, i to s takvom snagom isticati pred gomilom hrpom ljudi, a koliko nas to uistinu je. Koliko nas uistinu vjeruje u Njega i pokazuje to svojim dijelima. Korizmeno razdoblje je i običaj je nečega što nam je svakodnevica odreći se za vrijeme korizme. Mnogo puta sam čuo a joj pa zašto bih se ja odrekao to meni ništa ne znači, ja ne mogu bez toga i slične stvari. Koji jaki i veliki izgovori. Ma nije se bit odreći nego pokušati shvatiti ono Isusovo poslanje i dolazak na zemlju. Shvatiti i živjeti po Njegovom nauku. Razumijem da mnogi ne idu u crkvu, mnoge razloge i znam jer je i tamo, došlo do klasnih podijela, imaš imaš, nemaš napolje. I puno drugih stvari. Ali nije odlazak u crkvu radi običaja ili zbog komšija da ne kažu jao pa nije bio u crkvi. Odlazak u crkvu je radi nas samih. Ajde ako i ne idete u crkvu, ali bar pokušajte učiniti nešto za sebe i svoju dušu,, nemojte biti licemjerni, i govoriti ja sam vjernik a s druge strane sve gazite i pljujete ono što nas je On učio. Pokušajmo kroz ovo korizmeno vrijeme bar pogledati u sebe svoje srce i svoju dušu, jer imamo jedan život koji ne znamo koliko će trajati. Žalosno ga je uništiti i potratiti, a pogotovo svoje vjere se stidjeti, ma koja ona bila. Koje god da si vjere ne stidi se sebe nego to s ponosom istakni.Jer opet mi smo svi na neki način vjernici koji vjeruju u jednog Boga. Samo što ga svi zovemo nekim svojim imenom. Krenuti Božijim putem je svrha i potreba svakog od nas, možemo imati sve ali ako nema Božje potpore u svemu ne vrijedi nam onda ništa, jer ovo zemaljsko će ostati ovozemaljsko a na onaj svijet ništa od toga nećemo moći ponijeti.
Post je objavljen 15.02.2008. u 12:56 sati.