Prenosim tekst iz knjige Charlesa Gorena 'Bridge is my game' koja odlično opisuje igrače na bridž turnirima. Promatrajući nedavnu timsku B ligu u Dubrovniku potpisujem svaku riječ.
Woodrow Wilson govorio je o 'otvorenim pogodbama do kojih se otvoreno dolazi' prije osamdeset godina i ta je izreka najbolji opis ispravne informativne licitacije. Jasna prirodna licitacija nije najbolja samo za budale, što je nevažan argument u njenu korist, nego i za najpametnije osobe na zemlji. Da sam se prije mnogo godina - mnogo više nego je pristojno otkriti - upoznavao sa nekim od modernih licitacijskih sistema kada sam prvi put sjeo za bridž stol, čvrsto sam uvjeren da nikada ne bih naučio bridž. To bi jednostavno značilo uložiti više napora nego što vrijedi. To nas vodi do najvažnije misli o modernom bridžu. Možda će Vam zvučati naivno, ali riskirat ću da Vas uvrijedim i svejedno kažem:
BRIDŽ SE IGRA RADI ZABAVE
Ne bi trebalo da igrate radi bilo čega drugog. Ne bi trebalo da igrate za novac, da pokažete koliko ste pametni, da pokažete kako je vaš partner glup, da dokažete kako ste najveći učitelj od Sokrata, da se pohvalite najnovijim licitacijskim trikom ili da dokažete bilo koju od nekoliko stotina stvari koje se bridž igrači toliko često trude dokazati. Ako shvatite da igrate bridž iz nekog drugog razloga osim uživanja koje igra pruža trebate je ostaviti i otići negdje drugdje - možda na teniski teren ili igrati briškulu. Bilo što osim bridža.
Ako se, s druge strane, zabavljate, onda prihvatite savjet: što je vaša igra oštrija, borba neizvjesnija i društvo inteligentnije i vještije, bolje ćete se zabavljati. Prvo, ipak, stanite i provjerite da li igrate bridž, kontrakt bridž, onako kako je manje više igru izmislio Harold Vanderbilt prije nekih osamdesetak godina. Nedavno su me podsjetili na sve ovo. Bio sam u predvorju radio stanice i čekao na razgovor sa novinarom kao i tisuće puta prije u životu. Voditelj je ušao i rekao: 'U redu gospodine Goren, hajdemo probati'.
'Probati?' kažem 'zar nije jednostavnije da odmah radimo? Vi postavljate pitanja a ja na njih odgovaram'.
'Ne gospodine' reče on ' mislim da je bolje probati'.
I tako smo započeli sa probom. Voditelj se predstavio, pročistio grlo, najavio me kao Charlesa Gorena iz Miami Beacha na Floridi, ponovo pročistio grlo i ispalio svoje prvo pitanjke oštrim tonom:
'Recite mi, gospodine Goren, igrate li bridž?'
Pitanje me zabavljalo nekoliko sedmica dok nisam shvatio da uopće nije smiješno. Jedne noći sam kibicirao veliki lokalni turnir i nakon nekoliko sati promatranja igre, shvatio da tri četvrtine ljudi tamo nije igralo kontrakt bridž. O, oni su mislili da igraju. Znali su brojati honere. Znali su koliko je potrebno za otvor, za odgovor, za skok, za skok u novoj boji; znali su koliko ponata nosi majorska a koliko minorska manša, mali ili veliki slem. Ali uglavnom nisu došli tamo igrati bridž. Ili da kažem drukčije: igrali su bridž ali bridž nije bio glavni razlog njihovog dolaska. Neki od njih bili su zaneseni novim licitacionim trikovima i provodili su večer zbunjujući podjednako protivnike i partnera licitima koje nitko ne razumije i koji i da su shvaćeni ne bi bili pametni liciti. To nije bridž, to je tehnika pamćenja. Drugi su poštovali stara okoštala pravila: slika na sliku, druga ruka nisko, treća ruka visoko, nikad ne impasiraj partnera i puši dobre cigare. To nije bridž, to je robstvo. Onda bili su tamo uobičajeni igrači - diktatori koji eksplodiraju od bijesa kad im partner ne vrati atak. To nije bridž, to je sadizam. A njihovi partneri su strpljivo sjedili i podnosili ovo iživljavanje. To nije bridž, to je mazohizam.