Hm..?! Ne znam što me potaknulo da ovo podijelim s vama, no htjela bih iznijeti na papir misli koje me posljednjih dana 'opsjedaju'…
Svi misle da sam ga zaboravila, da me to pogodilo minimalno, no ipak dovoljno bolno da mi pokažu kako su uvijek uz mene. Pružali su mi utjehu, razumijevanje, riječi pune obećavanja, nade. Hm..?! Zašto se ponovno vračam na tu završenu stranicu života, zašto sam krenula korak unatrag umjesto naprijed..?! Ne mogu reći da sam se promijenila, da me ON promijenio, no mislim da više nisam ista. Prečesto se zateknem kako razmišljam o njemu, našem odnosu, svemu što se dogodilo i onome što nije… Hm..?! Tada se 'ljutim' na samu sebe jer ipak želim to zaboraviti. No, je li moguće zaboraviti u 2 mjeseca, nešto što povrijedi preduboko. Ne vjerujem. Smijem se, sretna sam, zaista jesam, nema lažnih osmijeha, usiljenih pogleda, zaista mogu reći da sam ponovno istinski sretna. No, ne mogu zaboraviti sve koliko god se trudila, svaka sitnica podsjeća na njega, na nas. Hm..?! Zar je moguće da dopisivanja, pokoji razgovor, nekoliko poljubaca pogode u najslabiju točku. Ne mogu protiv sebe, osjećaja, srca. Znam da ne bi trebala samoj sebi to dopustiti, no nedostaje mi sve vezano za njega. Trudim se zaboraviti, no jednostavno ne mogu. Želim, ali mi ne uspijeva. Ne volim ga, ovo nije ljubav, no što je..?! Opsesija ne, zanesenost možda, zaljubljenost.. hm..?! vjerojatno da… Možda ću sutra drugačije razmišljati, smatrati ga samo sjenkom koja je razorila moje snove, no koja je dio prošlosti. Gledati ga, ne više, kao dečka do kojeg mi je stalo, nego kao poznanika, 'prijatelja'… Hm..?! Neke riječi ne mogu zaboraviti, riječi koje puno obećavaju i previše znače. Budem tužna, prisjećam se svega, osmijeh mi titra na licu i dođem do samoga kraja i što tada nastupi..?! Suze, bol, kajanje zbog svih neostvarenih snova, zbog činjenice da sam si dopustila da dođe do toga. Znam, nisam ja kriva, on je… Napustio me je iako ga nikada nisam ni imala, samo sam maštala o tome. Hm..?! Sretna jesam, ovo mogu nazvati trenutkom slabosti, no upravo sada mi nedostaje više no ikad. Želim njegov pogled, poljubac, zagrljaj, sve ono što ne mogu dobiti, više nikad. Hm..?! Žao mi je… Žao mi je što je došlo do ovog trenutka, spoznaje da moram zaboraviti sve, izbaciti ga iz svog života, misli. Hm..?! Želim reći da ću to i napraviti, no koga da lažem. Nisam usamljena, ne ispisujem ove retke radi nekoliko utješnih riječi koje su melem na dušu. Postajem ironična prema samoj sebi, misli ponovno naviru, no nadam se da ću ovaj puta biti odlučnija no ikad i izbaciti ga iz svoje svakodnevnice…
Da zalupim vratima i pobjegnem ti bez traga, nikad mi ljubav nije manje značila, moju si sreću svu u bol pretvorio, a to mi nije trebalo, dragi...
I da me udariš pred svima ne bi boljelo, ja ću po svom' ma koliko koštalo, mogu da biram dal' da ne stanem, il' potonem, a to mi nije trebalo...
Post je objavljen 13.02.2008. u 18:46 sati.