…debelo blato kraj staroga plota
i dvije, tri cigle na putu.
na putu…
gasim bojler, što je rijetkost. kompjuter na shut down, ovaj put ne hibernira, puštam ga mrtvog na neko vrijeme. prozor ne zatvaram jer će biti zagušljivo kad se vratim, ali pažljivo primičem škure… za svaki slučaj. ako padne kiša.
na pod pada knjižica lass deine sehnsucht träumen. pusti čežnju da sanja. naslov prema dolje, k'o namazana strana kruha. čistim mrlje od jogurta s tapisona.
ručno provlačim dvije majice kroz omekšivač, pažljivo doziran, da ne ostanu mrlje. vješam još pažljivije, simetrično, da ne bude istegnutih dijelova. pakiram se, nakon dugo vremena sistematično. sve znam, a ono najpotrebnije mi je pri ruci. ključ u bravu. glatko od prve.
putem ''povoljna cijena(!), samo 12.49!'' – uistinu, prije je koštalo 10.99, sto će reći da je 12.49 daleko povoljnije. zadovoljna sobom jer ne kupujem reklamu. iako prilično naivna.
na kolodvoru kraj mene auspuh i cigareta. umjesto zgađena nosa prkosno zabijena u mjestu primičem se povjetarcu i dozvoljavam romantičnom mirisu lavandinog ulja koje sam si utrljala u čistu kosu da prevlada mažen poluproljetnim zrakom. nečiji je player opet preglasan. pusti mlade da vole. umjesto na agresivan ritam koncentriram se na ugodan muški glas što stoji nasuprot playeru. neritmički, ali topao. neiskusan pjevač, a opet plišano osebujan. bizarno senzualan, prekriva je. njen loše odabran death metal, privid ritma te naporna elektronika tonu. njegov šumsko zeleni glas leži na njoj, koja nestaje u jezeru. tek tu i tamo pokoji bubanj i vrisak. ali uistinu me više ne smeta. samo lagano palpitira tonući pod njim...
brišem suvišne poruke iz mobitela. ostavljam neke srcu drage, ali i one važne: vozni red koji će mi trebati, recimo. čitam…
…refren čija mi koža pobuđuje neugodne asocijacije, ali mi je drag pa djetinje zazveckam mamuzama:
raširi ruke
ruke su ti snažne
upri iz sve snage
nek' se cijedi znoj
nek' koža pukne
mi idemo na ples
jer svijet je opet mlad.
(svadbas, ''treblebass'')
no sada sam damski suzdržana odmjereno promatrajući prolaznike. jesu li njih dvoje skupa? izmijenili su par riječi. tko zna što si govore? ''želim te''?… ili pak ''oprostite, imate li vatre''? čitam…
where has that old friend gone
lost in a february song
tell him it won't be long
til he opens his eyes, opens his eyes
where is that simple day
before colors broke into shades
and how did i ever fade
into this life, into this life
and i never want to let you down
forgive me if i slip away
when all that i've known is lost and found
i promise you i, i'll come back to you one day
morning is waking up
and sometimes it's more than just enough
when all that you need to love
is in front of your eyes
it's in front of your eyes
and i never want to let you down
forgive me if i slip away
sometimes it's hard to find the ground
cause i keep on falling as i try to get away
from this crazy world
and i never want to let you down
forgive me if i slip away
when all that i've known is lost and found
i promise you i, i'll come back to you one day
where has that old friend gone
lost in a February song
tell him it won't be long
til he opens his eyes
opens his eyes
(josh groban, ''february song'')
hm… da mi je novi album od…
jedna torba u bunker. pet kuna spremno zvecka u džepu da mi čovjek ne mora vraćati ostatak. glas mi je danas nježan, a ja ugodna i spretna. vozač bez puno riječi, stisnutih usnica, pomalo melankoličan, ali nema ni potrebe za nečim drugim. i ja sam danas lapidarna, pomalo blijeda. a i već se znamo. obukla sam suknju, na nogama gležnjače. kaput mi je malo prevelik, pogotovo u ramenima (pa sam k'o ciganče), danas su sitnija no inače. simpatična sam mu. gleda me toplo, gotovo zaštitnički. ne mislim na svoj celulit, samo mi je pao na pamet. glatko idemo gore. druga torba i ja. sjedam na loše mjesto. iza. motor me trese. u kiselom trbuhu želatinozni vakuum. danas sam zaboravila pojesti produžetak svoga tijela. osjetim svoju slabost. osjetim tvoju slabost. tlo mi izmiče pod kotačima. nedostaješ mi. nisam te ni odsanjala do kraja, a već mi kliziš kroz prste. ponavljam zabranjenu mantru: nema te.
ljuta na nepoznate ljude u nepoznatoj ulici jer su se usudili zasaditi pokoji orah ili lipu, a nisu pokrpali pločnike što nagrizlo ih je hororno žilavo korijenje. na svaku mi pukotinu zapinju kotači jeftinog kovčega i na svaku mi žice bolno zatrzaju. kvragu, što nisam ponijela samsonite… on ide glatko. a možda i ne. zna biti teži od onoga što nosim u njemu. iz navike, ili pak u nedostatku iste, stavljam krivi ključ u bravu. ulicama moga grada… nedostaješ mi. …ponavljam zabranjenu mantru: nema te.
Post je objavljen 11.02.2008. u 17:27 sati.