Kako razlikovati normalnu i prijeko potrebnu unutarstranačku raspravu i iznošenje različitih ili različitijih stajališta, od stranačkih raskola, sukoba i borbe za vlast, frakcijskih borbi i slični staropartijskih metoda unutarstrančkog života, prvo je pitanje na koje bi morali odgovoriti i mi ljudi u strankama ali i novinari.
Povod za ovo pitanje su mi različite interpretacije rasprave o proteklim izborima, koju smo (mi u SDP-u) proveli u subotu na Glavnom odboru, legalnom, najvišem organu stranke. Pametna, tolerantna, pristojna i argumentirana rasprava u kojoj su svi govornici s uvažavanjem govorili i o onima s kojima se u cijelosti ne slažu, želi se prikazati kao nekakav dubinski sukob i raskol koji se mjesecima i najavljuje i od nekih priželjkuje. I tu je problem koji je višestruko štetan i opasan po demokratski život naših stranaka ali i cjelokupni demokratski život u Hrvatskoj. Krivo, pojednostavljeno, ishitreno zaključivanje na temelju nekih stavova ili pojedinih rasprava i stavljanje ljudi u ladice po principu sukobljenih tabora, po kojemu ako se u cijelosti ne slažeš s onime što mislim ja, moj si neprijatelj, obeshrabruje ljude da otvoreno govore ono što misle. Pridonosi to sijanju nepovjerenja, potajnom nezadovoljstvu, šapatu umjesto glasnom govoru, umjetnom stvaranju grupa i iracionalnim podjelama. To nije dobro za demokratski život stranaka.
Po tom su principu i govornici na subotnjoj sjednici Glavnog odbora odmah svrstani u tabore za ili protiv aktualnog Predsjednika SDP-a, ovisno kakva je intonacija prevladavala u njihovoj raspravi. Tako su automatski milanovićevcima proglašeni oni koji su više naglašavali nesporno izvanredno visok broj glasova i mandata koje je SDP osvojio, a oni pak koji su, također s pravom, više govorili o tome da nažalost nije ostavaren i najvažniji cilj, promjena vlasti, automatski su proglašeni antimilanovićevcima. Prilično bedasta podjela! Zašto? Zato što su svi ti govornici, bez obzira na dikciju sasvim sigurno bili u trećoj skupini, u skupini onih kojima je stalo do socijaldemokracije, do SDP-a i do odgovornosti koju kao političari moramo preuzimati i u našim strankama. Kako sam i sam svrstan u jednu skupinu zbog rasprave kojom sam tražio da trezveno utvrdimo sve okolnosti i naše pobjede i našeg poraza i to ne zbog nekakve mazohističke potrebe da se tranširamo, optužujemo ili pak neodmjereno hvalima, već zato da na zdravim temeljima jačamo našu stranku, kategorično odbijam svrstavanje u bilo kakve ladice. Principijelno, nikada nisam bio protiv ljudi, pa niti u ratu. Tako ni sada nisam protiv bilo koga, što ne znači da nisam protiv stavova, ponašanja, ocjena koje ne smatram ispravnim. To pravo, naravno, dajem i drugima u odnosu na moje stavove, ponašanja i ocjene.
Prošle smo godine, noseći se ozbiljnom krizom izazvanom bolešću i smrću utemeljitelja i prvog predsjednika SDP-a, izborom novoga predsjednika, hrvatskoj javnosti pokazali da se demokratskom procedurom i razvijenim demokratskim životom najefikasnije može prevladati svaka kriza. Zato, s pravom očekujemo malo više povjerenja u naš demokratski potencijal.
Post je objavljen 11.02.2008. u 09:17 sati.