Nakon dosta vremena, odlučila sam napisati post. Pohvalno....hm, no ponukao me članak u Jutarnjem pod naslovom "Hrvatica ubila svoju djecu". Već sam se naslušala i načitala o takvim strahotama koja se dešavaju u svijetu i odlučila progovoriti o tome na forumu Jutarnjeg, naravno odmah je netko na osnovu mog komentara objavio članak i moje komentare i još jedne forumašice u članku "Šokantne ispovijesti"
**************************************************************************************************************************
Ovaj post nije ovdje da bi istaknuo moje iskustvo na Jutarnjem, nego da bi se možda netko zamislio da se u zdravstvu naše zemlje nešto promijeni i majkama osim porodiljskog osigura redovna psihološka pomoć gdje bi stručnjaci dolazili zajedno s patronažnim sestrama, te po potrebi nadzirali i slali i psihološku a i fizičku ispomoć majkama sve dok je to potrebno. Ovo je vrlo ozbiljna tema za sve naslovnice svijeta jer je u pitanju preventiva za spašavanje obitelji, dječijih života i psihičkog zdravlja majki.
**************************************************************************************************************************
Da, doživjela sam napad te postporođajne psihoze kako je stručnjaci nazivaju, ali na moju sreću, zbog svoje jake psihe, našla sam način kako ću si pomoći pa se tragedija nije dogodila. Dakle da sad ispočetka ne pričam cijelu priču, evo mog komentara na Jutarnjem u cijelosti.
Jasnabudisin:
Ovo je prestrašno i sva se naježim kad se sjetim što se meni dogodilo kad sam rodila svoje mlađe dijete. Još i danas osjetim grč u utrobi zbog toga, a i krivnju što sam to uopće i doživjela. Naime, razlika između djece mi je tri godine i osam mjeseci, a oboje djece sam rodila na carski zbog anomalije na maternici. Dakle kćer je imala oko 4 godine a sin par mjeseci. Bili smo podstanari na šestom katu deseterokatnice, na početku svog zajedničkog obrta, s jedva dostatnim sredstvima za život, tako da sam već petnaest dana nakon poroda carskim, sa svježom ranom morala raditi jer nismo mogli zaposliti radnika. Navečer, moj sin, se često budio jer je bio lakog sna i ja sam se dizala da bih ga uspavala. Jedne večeri oko ponoć i po, hodam tako po stanu sa djetetom u naručju pokušavajući biti što tiša da ne probudim kćer, kad odjednom.....napadne me takav snažan osjećaj, kao da mi netko iznutra govori da bacim svoje dijete kroz prozor. To nešto me vuklo do prozora i taj unutarnji glas mi je to ponavljao. Tresla sam se od nelagode i nisam znala što bih....počela sam na glas moliti, očenaš, zdravomariju i slavaocu. Kad bih prestala, osjećaj se vraćao.... ne mogu vam opisati koliko je bio snažan. No ja sam dosta jake psihe i nisam se prestajala moliti trudeći se ne pogledavati niti prema jednom prozoru u stanu. Kad je sin zaspao, brzo sam ga spustila u krevetić i legla u krevet. Nastavila sam se moliti dok nisam zaspala. Ujutro sam to ispričala mužu.
Nikada, nikada do kraja svog života neću to zaboraviti.
Dalje se rasprava vodila o tome kako su me neki hvalili što to nisam učinila, neki su određivali smrtnu kaznu za tu nesretnu majku, uglavnom sve se svelo na dvije strogo podijeljene strane.
Nisam mogla otrpiti to i ostavila sam novi komentar, jer smatram odgovornim društvo koje zna za ove probleme majki u prvoj godini života djeteta, no ne čini ništa ili gotovo ništa,ne samo kod nas nego u svijetu općenito, evo komentara:
Jasnabudisin:
Moj životni stav je da u životu nismo kompetentni da dosuđujemo bilo koga na smrtnu kaznu. Naravno, osobe koje počine zločin treba teško kazniti, ali nikako smrću jer se onda poistovjećujemo sa zločincima. Osuda na život između četitri zida do kraja života, bez ikakvih ljudskih prava uz strog režim života na takvim mjestima, teža je kazna od smrtne kazne. Čovjek osuđen na smrtnu kaznu je svjestan svoje pogreške vrlo kratko razdoblje, a ovako pati i okajava zločin do kraja svog života.
Kao drugo, budući da sam prošla to neugodno iskustvo napada vlastite psihe na život mog djeteta i oduprla mu se zbog svog, danas to mogu ustvrditi, vrlo jakog psihičkog zdravlja, mogu razumjeti da postoje osobe labilnog psihičkog zdravlja koje pucaju pod teretom obveza kao grančice i onda se događaju tragedije. Naravno, ne gledam blagonaklono na takve situacije i srce me boli što su pritom stradala dva mala nevina anđela, no društvo bi moralo imati sredstvo za pomoć kako se ovakve situacije nebi dešavale.
Dakle, majku i dijete bi trebao redovno obilaziti stručnjak za takve psihoze preventivno, pogotovo ako obiteljska situacija upućuje da bi majka mogla biti opterećena, te preporučuje pomoć majci.Koliko danas nezaposlenih ima, i mogli bi se zaposliti kao ispomoć majkama da bi mogle normalno funkcionirati i da to bude pokriveno preko zdravstvenog osiguranja. A danas se tek nakon tragedije procijenjuje stanje u obitelji.
Ovo što se dogodilo samo je posljedica svega, no nije majka jedini krivac u cijeloj priči jer je "pukla", nego i sustav u kojem je dobro poznato da se ovakva stanja događaju, nismo jednom o tome imali prilike čitati. Svi su napali muža, no nitko nezna situaciju ispod njihovog krova. Možda je čovjek radio od jutra do mraka, možda je u tom trenutku bio njegov red da odspava, pa poslije preuzme dužnost oko djece da majka može odspavati. I moj je muž znao nositi našeg sina, da se ja naspavam, pa mi se ipak dogodila psihoza.
Svi smo mi laki na obaraču kad treba osuditi, no treba objektivno sagledati i razumjeti situaciju. Tko je nije doživio, ne može ni zamisliti.
Nisu to samo zle misli, to je drhtanje tijela, žmarci, grč u želucu, lupanje srca, to je opći haos organizma. Ta majka će odgovarati, naravno, no njen život je ovdje stao i nikad ga više neće dobiti natrag, ma što joj poslije učinili. Život njene obitelji se također raspao u sitne komadiće koje više nitko nikada neće moći vratiti u prvobitno stanje. Ovo je situacija za duboko žaljenje i razmišljanje što učiniti da se ovakve stvari spriječe, a ne za osudu.
A što na portalu MAMA-MAMI u podužem članku piše pročitajte i sami:
POSTPOROĐAJNA DEPRESIJA
Post je objavljen 12.02.2008. u 21:30 sati.