tece niz obraze jos jedna rijeka krvi
umirajuceg morona
izblijedjelim glasom
jos uvijek trazi
zaboravljen od svih,
oceani nada
isuseni smehom
zivota
distrakcija od smrti
sve manje je
svijetle tocke se gase
kroz pateticnu noc
svjesti
tama prozdire
strasti zivotne
spasa nema
trulez iznutra
neupopunjuje
nema nikoga
uz mene
niti ce ikad biti
ego prerezao
je arterije
spasa nema
valjam se u prljavstini
koju sam stvorio
iz straha od snova
praznina kipi iz svih otvora
moga tjela
unutrasnjost
ovog kamena
suplja je
depresija je duga
no zavrsetak nje blizi se
svakim dimom
svakim uzdahom
on dolazi
Post je objavljen 09.02.2008. u 20:09 sati.