Dragi moj Wormwood!
I ja sam naravno opazio da je za ljude u europskom ratu nastupila stanka. Nisam iznenađen što je to stanka i u pacijentovim tjeskobama. Hoćemo li ga malo osokoliti ili bi bilo bolje da ga još više uznemirimo? Mučni strah i ludo pouzdanje jednako su poželjna duševna stanja. Naš izbor između toga dvoga otvara važna pitanja.
Ljudi žive u vremenu, ali naš Neprijatelj ih određuje za vječnost. Stoga bi, vjerujem, želio da oni svoju pozornost usmjere najviše na dvije stvari: na samu vječnost i na onu točku u vremenu koju nazivaju sadašnjošću. Jer, sadašnjost je točka u kojoj vječnost dodiruje vrijeme. Po trenutku, i samo po njemu, ljudi stječu izvjesno iskustvo nalik onome što ga Neprijatelj posjeduje o stvarnosti kao cjelini: samo u tom trenutku doista su im ponuđene sloboda i istina. Stoga bi on htio da se ljudi stalno brinu ili za vječnost (što znači isto kao i za nj) ili za sadašnjost, misleći pri tom ili na vječno jedistvo s njim ili na vječnu odijeljenost od njega, što uostalom znači slijediti sadašnji glas savjesti, nositi sadašnji križ, ići u susret sadašnjoj milosti i zahvaljivati za sadašnju radost.
Naš je posao da ih udaljimo i od vječnosti i od sadašnjosti. S tom namjerom pokušavamo čovjeka (recimo udovicu ili učenjaka) navesti da žive u prošlosti. Ali to ima ograničenu vrijednost jer oni posjeduju stvarno znanje o prošlosti i to znanje je određene prirode te nalikuje vječnosti. Mnogo bolje je navesti ih da žive u budućnosti. Iz biološke nužnosti sve njihove strasti usmjeravaju se u tom pravcu tako da misao na budućnost raspaljuje u njima nadu i strah. A kako je ona nepoznata, oni se vezuju na nestvarnosti, a mi ih učvršćujemo u tome da svoje misli sasvim prebace na budućnost. Jednom riječju, budućnost je najmanje nalik vječnosti. Ona je najvremenskiji dio vremena - jer prošlost je zamrznuta i ne teče više, a sadašnjost je sasvim prožeta zrakama vječnosti. Stoga moramo potaknuti sve one misaone okvire kao što su stvaralačka evolucija, znanstveni humanizam, ili komunizam, koji vezuju ljudske osjećaje za budućnost - pravo srce vremenitosti. Zato i skoro sve opačine imaju svoj korijen u budućnosti. Zahvalnost se odnosi na prošlost, a ljubav na sadašnjost; strah, zavist, požuda i častohleplje odnose se na budućnost. Nemoj misliti da je požuda iznimka. U trenutku kad nastupa užitak, grijeh je (a samo nas on zanima) već prošao. Užitak je upravo onaj dio zbivanja koji mi žalimo i kojega bismo rado isključili kad ne bismo time isljučili i grijeh. Užitak je Neprijateljev prilog i stoga se doživljava u sadašnjosti. Grijeg, naš prilog, smjera na budućnost.
Naravno da i Neprijatelj želi da ljudi misle na budućnost - i to upravo toliko koliko je potrebno da bi sada planirali djela pravednosti i ljubavi prema bližnjemu, koja će sutra moći postati dužnost. Dužnost: planirati sutrašnji posao - današnja je dužnost; iako se građa odnosi na budućnost, ipak ta dužnost, kao i sve dužnosti, stvar je sadašnjosti. To nije nikakvo cjepidlačenje. On ne želi da ljudi svoje srce vežu na budućnost i da njoj povjere svoje blago. To mi želimo. Njegov ideal je čovjek koji, nakon što je čitav dan radio za one koji dolaze iza njega (ako je to njegov poziv), pere svoje osjećaje od toga posla prepuštajući ishod nebu i odmah se vraća strpljivosti ili zahvalnosti, koje od njega zahtijeva sadašnji trenutak. Mi, međutim, želimo čovjeka opsjedutog budućnošću koji je sav zapleten u viziju predstojećeg neba ili prijetećeg pakla na zemlji: spremnog da prekrši Neprijateljeve zapovijedi u sadašnjosti ako ga dovedemo do toga da vjeruje da je time nešto dobio ili drugome nešto oduzeo, ovisno o tome kolika je njegova vjera u uspjeh ili neuspjeh pothvata čiji ishod nikad neće doživjeti. Mi nastojimo cijeli jedan naraštaj koji nije ni pošten ni dobar ni trenutno sretan, ali sve, svaki ponuđeni dar upotrebljava samo zato da ga položi na oltar budućnosti - zaokupiti lovom na dugu.
Prema tome, gledajući općenito i pod jednakim uvjetima, može se reći kako je bolje da tvoj pacijent bude u pogledu rata ispunjen strahom ili nadom (nije važno kakvom) , nego da živi u sadašnjosti. No izraz "živjeti u sadašnjosti" je dvoznačan. On može isto tako označavati proces koji je jednako povezan s budućnošću kao i sam strah. Tvoj čovjek može s obzirom na budućnost biti smiren, i to ne zbog toga što se bavi sadašnjošću, nego zato što je samog sebe uvjerio da će budućnost za nj biti ugodna. Sve dok je to pravi razlog njegove smirenosti: budućnost vuče vodu na naš mlin, budući da ga vodi većem razočaranju i većoj nestrpljivosti kad se njegove krive nade izjalove. Ako je, međutim, svjestan da ga čekaju užasi svake vrste, ako moli za snagu da se može s njima suočiti i uz to se bavi sadašnjošću, jer je ovdje i samo ovdje sva dužnost, sva milost, sva spoznaja i sva radost, onda je njegovo stanje za nas vrlo nepovoljno, i moramo bez oklijevanja napasti. Vjerojatnije je, naravno, da on ne "živi u sadašnjosti" ni zbog jednog od tih razloga, nego jednostavno zato što je dobrog zdravlja i voli svoj posao. Tako bi ta pojava bila posve naravna. Ipak, kad bih bio na tvom mjestu, prekinuo bih to stanje. Nikakva naravna pojava ne govori zapravo nama u prilog. I uopće: zašto bi stvorenje trebalo biti sretno?
Tvoj odani stric Screwtape
(C.S.Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem)
Post je objavljen 09.02.2008. u 18:30 sati.